11.2. Traženje živih osoba
Svaki primjer traženja živih osoba je roman za sebe i zato je početni korak traženja teško definisati. Za mnoge osobe, iako ih nema, ne možemo reći da su nestale, jer su one dobrovoljno postale članovi neke vjerske sekte, grupe mladih ljudi koji traže drogu, nestali radi ljubavi, uključili se u društvo skitnica, prostitucije i slično. Nema pravila kako početi i na koji način doći do pozitivnih rezultata traženja nestale žive osobe.
Traženje treba usmjeriti prema rodbini, saznati kakvi su bili međusobni odnosi, posebnu pažnju posvetimo rođacima koji su emotivno vezani za nestalog. Emotivne osobe mogu da daju dosta korisnih podataka, treba biti pažljiv, terapeuta priče rodbine ne smije da zavedu, treba da pazi na energijske udare, jer postoji mogućnost da su postavljeni magijski potokoli i tome slično. Rodbina u mukama podsvjesno osjeća kao da je njihov rođak nestao zauvijek, da je već pokopan i tako o nestalom ne iznose njegove slabe osobine koje su za tragače vrlo korisne, posebno kod prvih zaključaka i prvih poteza traganja. Terapeuta rodbina teško prihvata, posebno u njega sumnja kada vidi da mu nijesu potrebni neki predmeti od nestalog, kao što je njegova slika, neki lični predmet, dio odijela i slično, pa su skeptični i prema metodu rada sa životno-kosmičkom energijom. Ljudi su skloni pričanju o svakom događaju, ali u ovom slučaju rodbina skriva slabe osobine izgubljenog. Priča se širi između njih, brzo prelazi i na njihove prijatelje i poznanika, zato terapeut kod razgovora sa rodbinom mora biti oprezan i dobro potkovan, da između riječi sagovomika čita korisne podatke. Terapeut ne smije prenositi informacije koje stvaraju sumnju u njegovu sposobnost ili da loše informacije daju slab osjećaj kod rodbine nestale osobe.
Trenutna lokacija nestalog može biti da stoji na jednom mjestu ili je u pokretu, možda putuje nekim prevoznim sredstvom. Dobra informacija je da li nestali ima sa sobom lična dokumenta; treba uspostaviti kontakt sa nadležnim organima koji su sigurno angažovani u traženju po službenoj dužnosti. Treba imati u vidu odluku rodbine da li kod traženja želi da uključi javna sredstva obavještavanja i ako je to tačno, pridobiti sadržaj objavljenog teksta, govora, slike i slično. Mišljenje rodbine i novinara nema neke praktične koristi, može samo da nam koristi kako oni na to gledaju i pomognu nam kod logičnih zaključivanja, da nam skrati vrijeme traženja.
Društvene organizacije koje su aktivirane kod traženja nestalog kao što su policija, različita društva, lični detektivi, diplomatski predstavnici, prijatelji rodbine i njima slične ekipe skrivaju svoja otkrića ili ih pogrešno prenose radi zaštite ličnih radnih procesa. Podatke dobijene od tih organizacija moramo energetski obraditi, odvojiti tačne od netačnih podataka i odrediti negativne informacije koje usmjeravaju terapeuta na pogrešan put traženja. Nasloniti se moramo samo na lična otkrića: otkrića drugih mogu da nam služe kao upozorenje da su i takvi potezi traženja mogući i da nas usmjere na kontrolu vlastitih saznanja.