1.3. Duhovni rast pojedinca

Za svakog pojedinca, a posebno za terapeuta, duhovni rast je veoma značajan. Terapija neće biti uspješna ako terapeut nije dovoljno napredovao na duhovnom nivou. Njegovi tretmani, transformacije i liječenje neće dati dobar rezultat.

Postavlja se pitanje zašto moramo napredovati na duhovnom nivou kada je u nas sve zapisano i imamo sve na raspolaganju. Rast je potreban iz veoma jednostavnog razloga jer je naše tijelo sastavljeno iz svjesnog (vidljivog i opipljivog) fizičkog tijela i nesvjesnog (nevidljivog i neopipljivog) duhovno-energetskoga sistema. Fizičko tijelo je pod autokratskom kontrolom našeg ega ili, bolje rečeno, našega uma. Od rođenja skupljamo informacije o spoljašnjem svijetu preko obrazovanja i iskustva. Sve što smo apsorbovali, naučili, razumjeli i shvatili postaje ogledalo nas samih. Mi se u životu ponašamo isključivo na osnovu svih tih znanja i naša djelovanja su djelovanja naših ubjeđenja koje smo stekli u svom životu.

U pozadini fizičkog tijela je za nas nevidljivo nesvjesno, duhovno tijelo koje je kroz evoluciju neopravdano potisnuto. Duhovno tijelo je dio univerzalnog i u direktnoj je vezi sa prirodnim zakonima. U tom tijelu je naša istina. Neki to duhovno tijelo zovu unutrašnji ego, unutrašnje sebstvo ili, ako ga zovemo po hrišćanskim načelima i terminima, anđeo čuvar. Sve što uradimo na tom duhovnom nivou je sto odsto uspješno i tačno realizovano, zato je i razumljivo da svjesno želimo doseći taj nivo, tj. trudimo se za konstantan duhovni napredak. Mi praktično moramo aktivirati naše nesvjesno duhovno tijelo na štetu vladajućega ega, tj. našega uma, što znači duhovno napredovanje.

Pošto su i fizičko i duhovno tijelo sastavni dio jednog istog nedeljivog bića, razumljivo je da nam vladajući ego neće dozvoliti da slušamo od njega potčinjeno unutrašnje ja, našeg anđela čuvara. Kad ego u nama vidi da nema izbora, on uzima kao posljednje oružje strah koji aktivira u nama da bi nas prevario i zaveo, da ne bismo uzeli u obzir zakone duhovnog tijela. Neke tehnike Istoka predlažu da se, zbog duhovnog razvoja, ego mora uništiti, eliminisati. To je pogrešno i štetno za naše bitisanje jer bismo bez ega bili bez vlastite ličnosti. Moja iskustva su pokazala da je kod duhovnog rada zaista potrebno, ali samo privremeno, isključiti ego. Sada nam je razumljivo da je pametnije upotrijebiti sistem uključi-izključi ego, a ne uništiti ego. Ego misleno isključimo samo dok izvodimo duhovne transformacije i uspostavljamo povezanost sa unutrašnjom duhovnom istinom, što traje veoma kratko vrijeme, i zatim za svakodnevnu upotrebu, ego ponovno uključimo.

U M ( E G O) J E U B I C A I S T I N E

N E K A U Č E N I K U B I J E U B I C U

Ego neće biti uvrijeđen ako je za kratko vrijeme isključen, i dozvoliće izvođenje duhovnih meditacija kada uspostavljamo vezu sa unutrašnjim ja, tj. anđelom čuvarom. Takođe, postupno i kratkotrajno isključivanje ega omogućava pravilno uvođenje u meditaciju, gdje ego stvara početnicima velike probleme.