1.1. Pregled kroz vrijeme
Vrijeme evolucije ostavilo je kod određenih vrsta različite oblike zajedničkog dejstvovanja i brige za svoju vrstu. Ljudska vrsta najviše je napredovala kod formiranja organizovanog oblika u sistemu života. U toj početnoj fazi, koliko još imamo dokaza za to, bio je naizrazitiji faktor: način vođenja plemena, briga za njegovo duhovno zadovoljstvo i održavanje zdravlja. Lako je razumljivo da je u to vrijeme sve tri funkcije obavljao jedan te isti čovjek. On je fizički vodio pleme-čopor, i bio njegov duhovni vođa. Morao je znati kada je neko bio bolestan, morao je bolesnoga izliječiti ili pak objaviti da mu nije bilo pomoći i da je umro. To vrijeme je poznato kao predreligijsko doba i takve vođe danas poznajemo kao šamane. Današnji šamani su verovatno blijeda slika onoga što su šamani radili u predreligijsko doba, ali i pored toga, njihovi današnji obredi na duhovnom nivou mogu da nam prezentiraju nekadašnje aktivnosti. Za obrede i rituale upotrebljavali su sve što im je
omogućavalo da postignu cilj. Cijela grupa ili pleme, učestvovala je u plesu i igri, upotrebljavali su ritam i zvuk i skoro redovno konzumirali trave i opojna pića, koja su im omogućavala da dođu u takozvani trans i da dožive spajanje sa višim silama.
Od šamanskog učenja danas imamo velike koristi jer nam na jednostavan i prihvatljiv način prezentira kako doći do duhovnih vrijednosti i kako ih možemo upotrijebiti u praksi. U početnoj fazi duhovnog rasta upoznavanje te tehnike i proučevanja njegovog djelovanja donose mnoge koristi. Veoma brzo razumijemo kako bi uspješno trebalo uložiti energiju u duhovni razvoj.
Ranija vremena ili doba poslije šamana u istoriji čovečanstva naziramo periodom stvaranja religija i možemo ga zvati religijsko doba. To doba znači stepen više organizovanosti društva i karakteristično je po tome da se u jednom vladaru više ne objedinjujo sve tri osobine: duhovne, političke i medicinsko-iscjeliteljske. Iscjeljenja ili, kako bismo danas rekli, alternativno liječenje odvojilo se i postalo samostalna disciplina.
U tom vremenu je značajno da je svaki vladar želio da preuzme ulogu vjerskog i političkog vođe. Mnogo vjekova kasnije poznata je borba ko će u društvo i državi voditi glavnu riječ: vjerski ili svetovni društveni poglavar, politika ili vjera. Ta borba duhovnog i svjetovnog traje i danas, iako je politika novog doba službeno odvojena od religije. U našoj zapadnoj kulturi, kojoj kao Evropljani pripadamo, religija je izgubila bitku i postepeno postala više politička nego vjerska organizacija. Ne cijene se duhovne vrijednosti i duhovni razvoj vjernika već se usavršava sistem vladanja vjernicima. Crkva je od svakog vjernika tražila da uz njen blagoslov oformi porodicu i da ta porodica izrodi najmanje troje djece, što je bilo dovoljno za fizičke potrebe. Još su morali redovno posjećivati crkvu i vršiti njene obrede, i već su bile zadovoljene sve duhovne potrebe; to je tako i danas.
Radi takvoga stanja razumljivo je da su se pojedinci i različite grupe ljudi, odvojene od crkve, počele baviti duhovnošću. Crkva je inkvizicijom, lovom na vještice, nepoštovanjem drugih religija, naroda i kultura pomogla da se takva društva, organizacije, brzo razvijaju i omasovljavaju.
Ta udruženja su nam poznata kao tajna društva. Iako postoje još i danas, neka tradicionalna tajna društva karakteriše uski i namjenski duhovni razvoj. Uspješno upotrebljavaju svoje znanje u politici, ekonomiji, društvu i ličnoj afirmaciji.