5.2. Reinkarnacija

Još uvek je sporno šta je reinkarnacija, i kako mi gledamo na taj fenomen sa stanovišta naše zapadne kulture. Prema učenju Istoka i ranohrišćanskih zapisa možemo razumjeti da je reinkarnacija potrebana duši da se iznova rađa, da u svakom životu na putu od zla ka dobru nešto nauči, do konačnog stepena obrazovanja, kada joj više nije potrebno ponovno rođenje. Duši koja je potpuno obrazovana nije potrebno fizičko tijelo i ona ide direktno u nebo.

Za osnovu naših opredeljenja iz našeg krutog hrišćanskog razmišljanja o reinkarnaciji uzeo sam sledeći primer. Naime, mislim da je Buda dao lijep prikaz koji nam može pomoći. On je rekao da je 36 puta reinkarnirao i da mu na putu ka savršenstvu više nije potrebno ponovno rođenje u fizičkom tijelu. Da li je taj broj tačan ili ne, nije od većeg značaja, važno je da imamo određeni pregled puta duše od rođenja do njenog posljednjeg rađanja. Ta skala od 36 rađanja duše u uvek novom fizičkom tijelu može da ponudi model za razumevanje procesa reinkarnacije, kako je to Buda definisao.

U Indiji je društvo podijeljeno u četiri kaste: u prvu spadaju radnici i vojnici, u drugoj su trgovci, u trećoj vodeći ljudi, a u četvrtoj posvećeni, duhovni ljudi. Te kaste nijesu danas tako primjetne kao nekada i teško ih možemo tačno razdvojiti, ali i danas postoji pravilo da, ako se rodiš u jednoj, ne možeš za vrijeme svog jednog života preći u višu kastu.

Po Budinom rasporedu mogli bismo reći da su svi oni koji su reinkarnirali od 1 do 9 puta u najnižoj kasti radnika i vojnika, od 10 do 18 puta u nešto višoj kasti trgovaca, od 19 do 27 u kasti vodećih ljudi, i od 28 do 36 u kasti posvećenih, kao što su brahmani, budisatve, gurui i slično.

Sada nam je jasnije zašto su neki vojnici humani, a drugi nijesu. Jedni su u svojoj kasti na gornjoj granici, a drugi na njenom začetku. Tako nam postaje jasno da iz jedne kaste u drugu mogu da preskoče samo oni koji su na 9., 18., ili 27. reinkarnacijskom stepenu, i to samo preko novog rođenja.

To rađanje i reinkarniranje je moguće za vrijeme jednog fizičkog života. Na primjer, zbog neke nesreće doživimo trenutnu ili kliničku smrt, a naša duša je već u tom našom životu naučila sve što joj je bilo potrebno: u tom trenutku duše mogu da se zamijene i može se desiti da oživimo sa novom dušom. Praktično, duša sama proizvodi nesreću i zamjenjivanje. Logično, i tijelo i okolina moraju biti pripremljeni da bi omogućili prihvatanje nove duše.

Po nekim učenjima, krv je nosilac duše, zato je i prilikom transfuzije krvi pacijenata moguće zamijeniti dušu. To je nasilna zamjena, jer dobijamo dušu davaoca krvi, i nije čudo da u većini primjera dobijamo onu dušu koja nam i ne odgovara. Žalosna situacija nastaje ako je dobijena duša reinkarnirala manji broj puta: nastaje duhovni pad i karakter čovjeka se promjeni na gore. U tom primjeru transfuzija je negativna, i postaje nam jasno zašto kod nas postoji navika da prilikom medicinskih intervencija, npr. operacija, krv daju članovi uže porodice.

Pošto nasljeđujemo gene od oca i majke i na nas u ovom životu djeluje genetski zapis do sedmoga koljena naših predaka, možemo pretpostaviti zašto se neki ljudi poslije doživljene nesreće ili traume probude u život sa nekim drugim osobinama. Na primjer, neko poslije liječenja počne da govori neki jezik koji ranije nije znao. Tu, vjerovatno, nije riječ o reinkarnaciji, već o aktiviranju DNK programa našeg pretka koji je znao taj jezik.

I pored svega toga, pri terapeutskom radu sa energijama mi terapeuti registrujemo neke uzroke bolesti za koje bismo mogli reći da su u vezi sa prošlim životom. Pošto su prošli životi isto tako kompleksni kao sadašnji, razumljivo je da su uzroci bolesti raznovrsni i da su se očuvali isključivo na duhovnom nivou. Neka nas ne iznenadi nijedan uzrok koji ćemo registrovati kao uzrok iz prošlosti.