11.5.1. Zlo

Stručno gledano, zlo nije definisano kao prekršaj ili bolest, iako bi moralo biti i jedno i drugo. Tako npr. u nekom obračunu, zločinu i sl., pravni sistem zna čak i štititi pojavu zlobe, pa tako postaje kontraproduktivan, jer definiše zlobu kao afektno stanje i nesposobnost za vlastitu kontrolu, čime kazna biva blaža. To samo potvrđuje činjenicu da se društvo nije dovoljno posvetilo definiciji zlobe i da za taj pojam i djelovanje nema odgovarajućih zaštitnih mjera, kako bi pomoću liječenja ili progona zlobnika zaštitilo nedužne žrtve.

Zli ljudi vrlo spretno skrivaju svoje negativne karakterne osobine i sa svojim ponašanjem su slični ljudima koji izvode crnu magiju. Obije strukture su indentične, samo što se crnomagijci skrivaju tako da se ne eksponiraju u društvu, pokušavaju biti ljubazni i uljudni i drugog šalju u vatru, sa ciljem da ih okolina ne registruje. Međutim, u samim zlim ljudima je sve to drugačije: oni smatraju, bolje reći ubijeđeni su da predstavljaju dobre ljude. Taj osjećaj je u stvari dodatna bolest i oni po svaku cijenu, čak i za cijenu zločina, dokazuju kako je njihova dobrota pravedna i da im drugi moraju uvijek, pa i pod njihovom prisilom, za tu velikodušnu “dobrotu” biti zahvalni. Zli ljudi tokom rasprava vrlo dobro kombinuju različite događaje koji im koriste, dobro lažu, potkupljuju ljude, samo da bi drugome osporili njegovo pravo; cilj im je da svoju žrtvu izmaltretiraju i unište. Najčešće žrtve zlih ljudi jesu ljudi iz uže rodbine, đe su zlikovci nenormalno agresivni i puštaju žrtvu jedino kada ustanove da je već nesposobna za život, da je postala invalid, da u životu ništa više ne stvara ili čak umire, a sve pod motivacijom da im žele dobro, da je zlobnik njihov zaštitnik, da brine za njihovo dobro i da mu oni, odnosno svi moraju biti zahvalni.

Takve zlobne pojedince u ljudskom društvu i porodici bi najbolje onemogućili i kaznili kada bi se fizički sa njima obračunali, ali je za takve poteze žrtva sigurno nesposobna, a i zakonski se za to može odgovarati, pa bi bilo najadekvatnije da naše društvo konačno opredijeli to zlo i definiše ga zakonom, odnosno počne ga liječiti, uz definiciju da se radi o teškoj bolesti. Taj potez ne treba povući zbog njih, njihova je stvar da li su zli ili ne, već zbog posljedica koje oni ostavljaju svojim zlobnim djelovanjem na rodbini, prijateljima, okolini i logično cijelom društvu, odnosno zajednici.

Posljedice aktivnosti zlih ljudi su vrlo teške i žalosne. Oni svoju žrtvu onesposobljavaju za odbranu, jer joj svojom dominantnošću oduzimaju kompletnu životnu energiju i snagu tijela, pa tako žrtva biva nesposobna da im se suprostavi. Žrtve trpe i sve redom postaju bolesne, nesposobne za rad i porodicu, a to sve skupa ide na račun šire zajednice. Društvena zajednica ima mogućnost da ih zaštiti, ali je zbog snage zlobe ta zaštita, kao i briga za ugroženog člana vrlo mala. Teške posljedice mogu nastupiti ako se dva zla čovjeka udruže ili organizuju, ali na sreću, takvi oblici nemaju perspektive, jer ih okolina prepoznaje i obično sanira bez pomoći društvene zajednice i njenih institucija.

Vjerovatno bi psihoterapeuti zlo deklarisali kao odsustvo ljubavi u ranom djetinjstvu, odsustvo ljubavi roditelja, majke i oca. Bez obzira na to, sigurno je da su zli ljudi duhovno nerazvijene osobe, vrlo često na niskom inkarnacijskom stepenu. Većina njih je na nivou životinjskog svijeta ili kako bi rekli u Indiji: to su članovi ljudskog društva na početku duhovnog razvoja, odnosno prve, najniže kaste, kaste vojnika i radnika.