12.3. Ženina rodbina Petra nije viđela

“Žena je bila bolesna već dobar dio treće godine, kada mi je rodbina iz Slanog pored Dubrovnika javila da odmah dođem, kako bih riješio neke probleme oko gradnje kuće. Sin i ćerka su u to vrijeme bili u posjeti, pa sam zamolio sina da preuzme brigu o majci tokom te sedmice. Predložio sam mu, da posjete njenu rodbinu u Prekmurju i otputovao u Slano, đe sam sredio neka dokumenta oko kuće.

Ćerka me pozvala telefonom u Slano, plakala je i kroz njene suze sam razumio da govori kako je viđela medicinske nalaze, da majka ima na mozgu dvije velike metastaze i da će uskoro umrijeti. Shvatio sam da ćerka još nije razumjela majčino stanje bolesti, pa sam mirnim glasom pokušao da je smirim, da će majka živjeti još neko vrijeme, ali da je njena bolest neizlječiva i da moramo polako svi prihvatiti realnost da je uskoro više neće biti među nama. Na pitanje ko joj je pokazao te snimke, rekla je da su joj to donijeli tetka i ujak iz Prekmurja.

Tetka, ženina sestra je živjela u mjestu Radenci; ujak, ženin brat je preuzeo posed i zemlju i ostao kod roditelja. Oboje su se ponašali prema meni kao da sam ja kriv za bolest njihove sestre i trudili su se da i moj sin tako misli. Zapitao sam ćerku zašto su joj tetka i ujak pokazali snimke majčinog mozga, a ona je odgovorila, da su je ubjeđivali da stan u kojem smo živjeli ja i žena, njena majka prepiše na nju, jer će ionako da umre, da odnesu iz stana što je vrijedno, te da novac koji smo žena i ja imali u banci razdijele između sebe. Nijesam još niđe vidio, čitao ili čuo, a da mi je to neko rekao, da će u slučaju teške i neizlječive bolesti, rodbina bolesnog prije smrti opljačkati “kao ciganina”, ponašati se prema drugom živom članu porodice kao da je ishlapio i nestao sa zemlje, to ne bih vjerovao. Ćerki sam rekao da se svim tim ne opterećuje, da dolazim kući i da ću srediti sporne probleme; pozvao sam njenu tetku i rekao joj da smiri situaciju i uteši moju ćerku, jer su ona i njen brat izazvali tu ružnu situciju.

Kada sam stigao kući očekivao sam da će mi neko od njih, žena, rodbina, ćerka ili sin kazati što se dešavalo u mojoj odsustvu, ali svi su se ponašali kao da se ništa nije događalo. Prošlo je nekoliko mjeseci, mojoj ženi je bilo sve teže i umrla je šest mjeseci poslije tog događaja. Nekoliko dana poslije sahrane, pogledao sam knjižice iz banke i ustanovio da su prazne, da je žena podigla sav novac, a novca niđe nije bilo. Interesantno, novac je uzela sa knjižice samo mjesec dana prije smrti, čak je podigla i veću svotu novca koji smo zajednu štedjeli za gradnju kuće i za vanredne prilike. Uzalud sam pokušavao ustanoviti đe je novac, ko ga je odnio iz kuće i želio vjerovati da je žena novac ostavila ne nekom skrivenom računu za svoje unuke, koje je jako voljela. Poslije nekoliko godina na nacionalnoj televiziji sam gledao emisiju o uspjesima farmera. Između ostalima nastupio je i ženin brat, koji je kao najbogatiji farmer u Prekomurju rekao da ima preko stotinu glava stoke i nešto manje svinja, ali ga država sa svojim propisima blokira da jedva može preživjeti. Njegova sestra je u svom mjestu Radenci postavila farmu činčila.” Bez komentara.