12.1. Tragedija

Petar je uvijek bio dobre volje, pun različitih ideja kako dostići određeno meditacijsko stanje i kako pronaći kratak meditacijski postupak, koji bi omogućio svakom terapeutu brzo i uspješno usvajanje ezoteričnih tehnika. Rado je diskutovao sa mnom o raznim temama, dobro smo se slagali, jer smo bili rođeni u skoro identičnim primorskim gradićima. On je bio rođen u Zatonu, u Dubrovniku je završio srednju školu i nastavio studije u Zagrebu i Ljubljani, a ja sam to sve napravio u Kotoru i nastavio u Ljubljani. Često smo diskutovali o jedrenju i paranormalnim događajima o kojima se u našim krajevima mnogo pričalo. Mislili smo da se u primorskim krajevima nijesu događali nikakvi nerješivi slučajevi, već da su Primorci nekad bili gusari, te da bi sakrili svoja nedjela, inscenirali su razne scene i širili strašne priče, koje su ostali stanovnici smatrali čudima. Bio je upoznat sa mnogim ezoteričnim tehnikama i u većini tih disciplina dostigao je vrhunske rezultate, a posebno mu je bilo drago proricanje iz tarot karata, yi-jinga, runa, a njegovi savjeti su bili puni mudrih prijedloga. Malo je ko znao za njegovo široko ezoterično obrazovanje, jer se njime nije razmetao, a i živio je u vrijeme komunizma, kada društvo nije razumjevalo takve ljude.

Petar je sa ženom stanovao u Celju, imali su sina i ćerku; on je imao privatnu firmu, žena je bila zaposlena u preduzeću “Cinkarna” Celje, đe je svoj život posvetila rukovođenju u jednom od pogona. Petar je poslije promjene nekoliko radnih mjesta osnovao privatno preduzeće za prodaju i montažu elektronskih aparata. Žena je bila povučena u sebe i živjela skroman život, dok je Petar bio društveno aktivan i većinu vremena odsutan iz kuće. Kod vaspitanja đece, odnosa u društvu i okolini, kao i za komšije i prijatelje, bili su usklađen par i predstavljali razumnu, intelektualnu porodicu. Kao i drugi parovi, među sobom su imali tihih sporazuma i dogovora, koji su omogućavali da žive u istom stanu, ali odvojen život. Živjeli su sami, đeca su porasla, sin je imao svoje preduzeće i stanovao u Ljubljani sa partnerkom sa kojom je imao dvoje đece, dok je ćerka bila udata u inostranstvu, prilično daleko od kuće i nije imala još đece. Osnovni dogovor koji je Petar imao sa ženom je određivao da oboje brinu o đeci, da on vraća kredite za vikend, plaća tekuće troškove u stanu i redovno nabavlja hranu, a ženi je ostalo da plaća ostale troškove i prištedi nešto novca, u slučaju da je potrebno kupiti auto, možda organizovati vjenčanje i sl.

U pedeset i petoj godini života Petrova žena je dobila rak na dojci, iako do tada nikada nije bila ozbiljno bolesna. Ljekarski pregled je pokazao da je potrebna hitna operacija i tako su joj na onkološkoj poliklinici u Ljubljani amputirali lijevu dojku. U početku je izgledalo da je bolest savladana, ali poslije nekoliko mjeseci bolest se ponovo javila i nastale su ozbiljne poteškoće. Nije prošlo ni godina dana od teških hemoterapija i zračenja, kada su na onkološkom odjeljenju poliklinike u Ljubljani ustanovili, da se bolest ne može izliječiti i poslali je kući. Njena želja je bila da ne ide u bolnicu, đe danima leži, već da bude sa mužem u njihovom stanu. Trajanje bolesti se odužilo, Petar je teškom mukom izlazio na kraj sa brojnim obavezama u vezi sa tako teškom bolesnicom, ali je želio ispuniti njenu želju. Rijetko je imao neku pomoć, osim prijatelja ljekara, koji joj je na ginekologiji nudio mjesto i krevet u bolnici, ali je Petar to odbio. Poslije tri godine teške bolesti, žena je postala tako slaba, da je odvezao u celjsku bolnicu i o tome obavijestio rodbinu. Slijedeći dan, bilo je to krajem oktobra, umrla je u snu.

Ljekarka, koja je bila uz nju sve do njene smrti, nije mogla vjerovati, da je neko sam mogao pune tri godine brinuti o tako teškom bolesniku. Petar je bio potpuno iscrpljen, držao se hrabro i to nije pokazivao, a održavale su ga zadnje ženine želje, koje je ispunio: do kraja života ostala je sa njim u stanu. Njena želja je bila da je kremiraju i sahrane uz crkveni obred u užem krugu porodice, na groblju u njenom rodnom kraju, u Odrancima pored Murske Sobote. Tamo je sahranjena, Petar joj je postavio spomenik, uredio grob i često ga posjećivao. Na Petru se viđelo da nešto duboko preživljava: ćutao je godinama, uvijek je žurio, na svaku je stvar odgovarao i reagovao onako usput. Bio mi je prijatelj i htio sam napraviti tome kraj; rekao sam mu da znam kako je proživio teška vremena, koja može da razumije samo onaj koji je doživio nešto slično. Poslije kraćeg oklijevanja je rekao, da će uskoro proći deset godina otkako mu je žena umrla i da cijelo to vrijeme nosi bol u srcu i knedlu u grlu, zbog tri ružne stvari koje je proživio tokom umiranja njegove žene. Te tri ružne stvari definisao je to kao: podmuklo ponašanje medicinskog osoblja na onkologiji, lešinarstvo u užoj porodici i porodičnu tragediju.

Petar je bio tako mali, kao da je ishlapio, pa ga nijesu ni primjetili.