8.1.4. Miris, ukus i dodir

Preostala tri senzora, koji posreduju informacije u mozak: miris, senzor se nalazi u nosu i registruje različite mirise; ukus, taj senzor je na jeziku i određuje sastav u ustima za slatko, slano, kisjelo i gorko; dodir, njegovi registratori su raspoređeni po cijeloj površini tijela i nalaze se u koži. Većina tih senzora nema odnosno ne stvara posebne bolesti. Uglavnom je osjetljivost tih senzora vezana za organe na kojima su namješteni: miris za nos, ukus za jezik i dodir za stanje kože. U praksi je rijedak slučaj da je samo senzor ili, pak, njegova veza sa mozgom pod uticajem bolesti. To je uvijek bilo u vezi sa organima na kojima su senzori. Međutim, ima i takvih slučajeva đe je senzorski sistem obolio.

8.-9.

Mojca, žena srednjih godina, je na terapiji izjavila da je nemoguće živčana, da u ustima stalno ima ukus metala i da će zbog toga vjerovatno poludjeti. Mislila je da su za to krive plombe u zubima, mijenjala je plombe, vadila zube, ali sve bez nekog vidnog uspjeha. Na pitanje da li je imala neki slab trenutak u životu ili na poslu odgovorila je da još se nije desilo ništa posebno; jedan od slabih trenutaka bio je taj kad je za trgovinu dignula kredit, a u poslu nije uspjela i ostala je bez novca, ali eto nekako ipak uspijeva sastaviti kraj sa krajem.

Pregledao sam je i kao što je pravilo kod svih pacijenata, naprav- io energetsku i fizičku terapiju, te ustanovio da je Mojca dobrog zdravlja, da energiju solidno održava i da stres koji je pominjala na živcima nije ostavio vidnih posljedica. Na drugoj terapiji mi je rekla da se osjeća odlično, zato je prilično zadovoljna, ali je metalni ukus još uvijek prisutan u ustima. Zamolio sam je da mi malo pomogne i da se sjeti kada i kako je dobila taj ukus, misleći da će pomenuti neku bolest ili nešto slično. Odgovorila je da ne zna i da ne prati takav trenutak, a da je sada strašno nervozna i da joj mozak ne radi, odnosno da je otkazao. Ona predviđa da će ostati u takvom stanju do kraja života.

Mojca mi je tom izjavom pokazala put u traženja uzroka njene bolesti, koji je mogao biti samo na senzoru ukusa ili na vezi između njega i mozga, te potvrdila da neke druge bolesti na njenom organizmu nijesu postojale. Detaljno sam pregledao senzor za ukus, živce između senzora i mozga i dio mozga koji prima podatke o ukusu u ustima. Bio sam iznenađen, jer su senzor, veze sa mozgom i sam mozak imali dovoljno energije. Po orgonskoj ili životnoj skali sam izmjerio tri, što znači da je stanje dobro i da senzor ima dovoljno energije za normalno funkcionisanje. Ipak sam napravio detaljnu terapiju na kompletan sistem za određivanje ukusa, unutrašnjim gledanjem kontrolisao stanje živca prije i poslije liječenja, kako bih ustanovio da li ima nekih razlika, a rezultat je bio jednak.

Bio sam se već pripremio da kažem Mojci da mi je jako žao, jer joj ne mogu pomoći, te da se za sedam dana javi na kontrolu, kada me je ona pogledala široko otvorenim očima, zažarenim licem i rekla: “Metalni ukus je nestao”. Po njenom vedrom reagovanju i otvorenoj radosti što je konačno ozdravila imao sam primjer kako mučno djeluje na cijeli organizam i živčani sistem bolest ukusnog živca.

Terapeuti bi morali takav primjer uvijek imati pred očima, tj. da nikada ne odustanu od liječenja. Uz to bih mogao reći, a što je najznačajnije, da ne smiju nikada zaboraviti na sistematski rad. Ako je potrebno, moramo liječiti do svake ćelije u tijelu na oboljelom sistemu ili organu tijela.