3.6. Mi smo bića svemira

U gore pomenutoj raspravi pokušao sam da ukažem na određeno mišljenje o našem fizičkom životu i uticaju zakona svemira, sa ciljem da ih pravilno upotrebljavamo kod energetskog liječenja. Moramo biti svjesni da sva ta znanja potvrđuje stvarnost, da smo mi bića svemira, da bez svemirskih zakona ne možemo opstati, te da zemlja daje dodatne uslove koji omogućuju takav fizički oblik života koji mi poznajemo. Ako ne bi bilo zemaljskih uslova za život, ne bi bilo ni fizičkog tijela, ni života na zemlji, niti bi svemir funkcionisao normalno u potpunosti. Tako, kada bi na zemlji život prestao postojati, svemir bi tada pretvorio sve što je zemlja stvorila u neki drugi energetski oblik, usklađen sa njegovim zakonima i funkcionisao bi normalno.

Ipak, moramo prihvatiti da mi nijesmo bića zemlje, već bića svemira i svemirskih uslova, koji djeluju usklađeno sa zemaljskim uslovima i daju uslove za život na našoj planeti. Naše “unutrašnje ja” ili “anđeo čuvar” predstavlja vezu i osnovu koju nam daje svemir. “Unutrašnje ja” je dio svemira, dio tog zakona koji je svuđe prisutan i međusobno povezan. “Unutrašnje ja” je veza sa svemirskim izvorom, koja je preko duše uskladištena u fizičkom tijelu. Ako bi upoređivali neku mašinu, npr. poput podmornice, koja omogućuje život u drugim uslovima, kapetan i posada podmornice bi predstavljali “Unutrašnje ja”, tj. duhovnu komponentu živog organizma, a gvozdena podmornica bi predstavljala fizičko tijelo. Kada kapetan napusti podmornicu, tada podmornica predstavlja jednu uređenu gomilu gvožđa, mašina i drugih materijala, odnosno mrtvu stvar koja nikome ne služi, već zauzima neki prostor i sa vremenom polako propada. Isto tako je i sa našim organizmom, kada duša ostavi tijelo, ono postane neupotrebljivo, nepokretno, mrtvo, te počne da se raspada, ponekad nešto brže.

Čovjek je podmornicu napravio da bi omogućio život u drugoj sredini, te u drugim uslovima za život, pa je isto tako duhovni program svemira ili kako bi neki ljudi rekli religiozni bog stvorio živo biće, kako bi duša mogla upravljati i živjeti sa njime. Sva živa bića imaju preko duše ili “unutrašnjeg ja” direktnu vezu sa osnovnom energijom svemira iz koje crpe tu energiju i znanje, te tako posredno omogućuju lični razvoj.

Duša nije statična i nema neki stalni oblik. To je višedimenzionalni sistem, koji neprekidno djeluje iz svemira i to za svaki organizam posebno. Kada duša odluči da preuzme fizičko tijelo, ona izabere partnere, oca i majku, dolazi do oplođenja i dijete dobija sve osobine duše koja ga je izabrala i koja će se u njemu razvijati. Duša se manifestuje u fizičkom tijelu kroz aktivirane genetske programe, a to možemo viđeti kod đeteta kao njegovu nadarenost od rođenja. One genetske programe koje duša nije aktivirala radi svoje nerazvijenosti ili se nijesu aktivirali radi negativnog životnog iskustva, kod đeteta opažamo kao nesposobnost da shvati određenu materiju, koja je uvijek tijesno vezana za pomenute nerazvijene genetske programe.

Duša uči iz života u život, mijenjajući fizička tijela i bogata je toliko, koliko

je genetskih programa već aktiviranih u fizičkom tijelu. Ako grubo uporedimo dušu kao operatora na kompjuteru, a kompjuter kao fizičko tijelo, koji za upotrebu imaju ogroman broj različitih programa u memoriji, viđećemo da će biti aktivni samo oni programi koje operator poznaje, a svi drugi programi ostaće neaktivni i neupotrijebljeni. Sa dušom je slično, ona aktivira u đetetu samo one genetske programe koje poznaje i dijete pokazuje nadarenost upravo za ta područja koje definišu geni. Ostali programi su neaktivni i teško upotrebljivi. Radi toga, duša ih mora upoznati i naučiti ih, a to je jedna od njenih uloga na zemlji. Kod čovjeka možemo to primjetiti na osnovu toga što je kroz život nešto naučio, pridobio neko znanje i sa teškom mukom aktivirao genetske programe za to područje. Duša mu je omogućila da aktivira genetske programe isključivo radi svog ličnog razvoja, a nikako ne radi razvoja tijela. Tijelo je beznačajno u ovom procesu, isto tako kao što je u gornjem primjeru bila nevažna podmornica, jer su i podmornica i ljudsko tijelo samo sredstva koja omogućuju duši, odnosno čovjeku, da ispune svoje aktivnosti.

Kako je fizičko tijelo za vrijeme života zavisno od duše, bez obzira na to da li je tijelo zdravo ili oštećeno? Invalidno tijelo duša upotrebljava za saznanja i svoj razvoj u takvom tijelu, pa je tako potrošeno tijelo na nivou duše potpuno izjednačeno sa zdravim tijelom. Ako se, npr., kod neke nesreće tijelo povrijedi i ako takvo ranjeno tijelo duša ne želi, ne sviđa joj se, onda će duša to tijelo napustiti, a povrijeđeni čovjek će umrijeti, dok u slučaju da takvo potrošeno tijelo duša prihvati, tijelo neće biti napušteno i život će se nastaviti. Takođe, u slučajevima kada čovjek po svom ličnom opredjeljenju živi život na svoj način, a suprotno od želje duše, ona će ga na to upozoriti sa bolešću ili nekom nesrećom, kako bi postao svjestan da radi suprotno od zakona prirode. Kada duša nauči sve zbog čega je došla u određeno fizičko tijelo, napušta to tijelo i uzrokuje njegovu prijevremenu smrt. Isto tako duša napušta tijelo kada je ono neupotrebljivo radi starosti i duši ne nudi više mogućnosti za nova saznanja.