9. REPRODUKCIJA

Jedan od najsnažnijih zakona prirode je svakako zakon održavanja vrste, odnosno zakon reprodukcije. Nije malo slučajeva da je žena našla partnera i u najtežim uslovima za život, poput logora, siromaštva, gladi, pustih predjela i sličnih neugodnih okolnosti koje su je opterećivale. Briga majke o đetetu nema granica i prepreka. Poznati su i slučajevi, kada je majka pokazala natprirodnu snagu prilikom spašavanja života svog đeteta, npr. podigla je tako težak predmet, koji u normalnim okolnostima teško može savladati par zdravih muškaraca. Iako je u brojnim kulturama i društvenim sistemima žena potcjenjivana i izgubila svoja prava u odnosu na muškarca, njena uloga na zemlji je božanska i besmrtna, jer ona održava vrstu i omogućava da ljudski rod opstane na zemlji. Muškarci kod održavanja vrste daju određeni doprinos u početku, te kasnije kod zaštite porodice i đeteta, ali njihova uloga nikako nije tako velika da bi im dala opravdanje za vladanje i odlučivanje u porodici i društvenim strukturama.

Možemo slobodno reći da je priroda napravila sve da zagarantuje uspješan sistem reprodukcije i nastavak života na zemlji.

Zanos u ljubavi i zadovoljstvo u seksu su reklamni dio procesa reprodukcije.

Kroz istorijske periode, različiti društveni i religiozni slojevi su pokušavali iskoristiti suprotstavljanje polnim odnosima i orgazmu u svoju korist, ali kao što danas znamo to im nije uspjevalo. Takav slučaj možemo viđeti u crkvenim zabranama, koje se odnose na njihove vjerodostojnike i na celibat, tj. polno odricanje. Danas je to odricanje izgubilo svoju vrijednost do te granice da čak i u najvišim vrhovima crkvene hijerarhije, prekršaj te zabrane pokušavaju razumjeti i ne kažnjavaju prekršaj seksulnog odnosa. Takođe, mnogi pogledi na duhovnost seksualnost usmjeravaju skoro u svim smjerovima duhovnog razvoja, tj. pojedincu savjetuju da seksualnu energiju zadrži i pravilno upotrijebi za ulaganje energije u duhovni razvoj. Naravno, poznati su i primjeri, kada su duhovne vođe naređivale vjernicima da se uzdrže od polnih odnosa, radi božanskih principa, a ujedno

su sami bili seksualni manijaci.

Teško je razumjeti da “duhovno” razvijeni pojedinci i deklarisani “apstinenti” zabranjuju taj božanski princip i zadovoljstvo u seksu i još više je nerazumljivo kako to da je pojedinim duhovnim učiteljima nepoznato da duhovni razvoj pojedinca nije ugrožen polnošću, te da je polnost božanski princip, prirodni zakon kojem se ne smijemo suprotstavljati, jer onda djelujemo protiv osnovnog zakona bivstvovanja. Duhovno razvijen čovjek treba da dostigne nivo zrelosti i da seksualnu energiju hrani; jedino je potrebno da seksualnu energiju kontroliše i tako normalno živi, a nikako da primi zakletvu i apstinenciju od polnog odnosa, kao da je to neka žrtva i doprinos njegovom duhovnom razvoju, koji sa time nema ništa zajedničko i od toga najmanje zavisi.