3.8.1. Pogled na stanje duše u čovječijem tijelu

Gornja objašnjenja i možda jednostavna upoređivanja delfina i čovjeka dovode nas do zaključka da je ponašanje duše u našem tijelu jedino moguće područje, koje nam omogućuje da sa analizom djelovanja duše u čovjeku, dobijemo pregled ljudskog ponašanja kao odaziv na to djelovanje i sa time mogućnost korišćenja duše i njenih osobina za liječenje ili održavanje zdravlja. Ljudske duše su međusobno vrlo slične, imaju mnogo jednakih osnovnih parametara koji definišu oplođenje, porođaj, ljudski oblik, ponašanje i kompletan nesvjesni dio i nekoliko svjesnih dijelova funkcionisanja organizma za vrijeme života. Tako priroda odvaja vrste između sebe i po običaju ih međusobno ne udružuje u zajednički način života. Čovjek je zakoračio u sistem prirodnih pravila i ukrštanjem sličnih vrsta na osnovu genetske strukture dobio nove vrste, radi poboljšanja kvaliteta te vrste za potrebe čovjeka, kao što je to slučaj npr. sa žitaricama.

Svaka vrsta ima karakteristične osobine, koje u fizičkom tijelu formira duša preko genetske strukture i definiše međusobno ponašanje jedinki. To omogućuje socijalnu strukturu vrste i udruživanje u određene grupe, koje povezuju ista opredjeljenja i ideali. Danas nam je poznato da nijedna organizovana struktura kod ljudi ne bi funkcionisala da ljudi između sebe nemaju određene jednake parametre. Društvene, religiozne, stranačke ili klupske organizacije, ne bi mogle opstati da članovi takvih struktura nemaju iste osobine, koje diktiraju pravila tih organizacija. Sve te poglede i konstatacije moramo uzeti u obzir kada dijagnostikujemo stanje pacijenta i tražimo uzroke njegovog slabog stanja organizma.

Posebno moramo biti pažljivi kada gledamo i liječimo porodične poteškoće, koje stvaraju velike probleme, a da toga partneri nijesu ni svjesni. U narodu su poznati izrazi: “velika duša”, “zla duša”, “dobra duša”, “pokvarena duša”, “nemoguća duša” i sl., koji zajedno upozoravaju na određene osobine, zajedničke karakterne osobine ljudi koje se izražavaju u okolini, te gledanje okoline na njih.

3.-1.

Janko je bio moj dobar prijatelj, pedagog, poznavao je psihologiju i imao je osobinu da kod skoro svakog razgovora o ezoteričnim saznanjima dotakne neko psihološko pravilo, ako bi slučajno prilikom diskusije zapali u neke dileme. Moj komentar je bio da se mi družimo i mirno raspravljamo, te da za to možemo zahvaliti samo tome što naše duše imaju slične osobine i sa time jednako otvorene genetske programe, koji nam omogućavaju skladan i miran razgovor, te prijatno ponašanje. Dodao sam još i to, da su neki ljudi vezani jedni za druge tako jako, da takvu međusobnu povezanost ne nalazimo ni kod jednojajčanih blizanaca.

Janko se nasmijao i počeo pripovijedati da sam u tom pogledu u pravu, jer poznaje jednu porodicu iz njegove zgrade, koja se baš tako ponaša, muž i žena, baš prema mom opisu. Nastavio je: “Stanovali su u zgradi, sprat ispod mog, imali su sina i ćerku. Muž je uvijek vozio ženu u trgovinu, na posao, na izlete i sl., što je stvaralo utisak da žena nema smisla za vožnju auta, a sa takvim po- našanjem nijesu privlačili neku posebnu pažnju komšija. Đeca su odrasla, oni su u međuvremenu sagradili kuću i odselili se. Žena je i dalje posjećivala frizerku u našoj zgradi, pa ju je muž svaki put vozio i čekao u kolima. Ponekad je to trajalo sat, a nekada i tri sata, ali on je uvijek čekao u kolima bez obzira na vremenske uslove, da li pada kiša ili snijeg, duva vjetar ili je sunčano.

Ispričao sam to prijatelju na poslu, koji ima sagrađenu kuću pored njihove i pitao ga da li se nekadašnje komšije ponašaju isto kao kod nas, kada nijesu mogli živjeti jedno bez drugog. Odgovorio mi je da su se već svi navikli na njih i da više nikom nijesu interesantni. Svi znaju da su kod gradnje kuće “jedno drugome držali lopatu”, to dvoje ljudi ne mogu živjeti jedno bez drugog, te im najteže pada pomisao da se jedno od njih razboli. Za takav slučaj ne mogu naći logično objašnjenje i počeo sam sam sebe mrzjeti, jer za njega nijesam našao neko psihološko rješenje”.

Svi smo Janka provocirali. Čudno nas je gledao, posebno kada sam mu rekao da je taj slučaj karakterističan: kada dvije duše imaju iste parametre i ako se nađu skupa, teško da ih neko može razdvojiti. Za takav par imamo riječit naziv, a to je “Duše blizanci” i vrlo rijedak su slučaj da ih možemo sresti u životu. On ima sreću, što je mogao tu pojavu zavisnosti jednog od drugog posmatrati i procijeniti koliko je taj zakon povezanosti dviju duša jak. Vjerovatno je takav slučaj “Duše blizanaca” prikazao i engleski pjesnik i dramski pisac Šekspir (Shakespeare), kad je u tragediji “Romeo i Julija” u trenutku nužnog razdvajanja dviju zaljubljenih osoba prikazao da njihovo razdvajanje znači smrt i završio tu tragediju njihovim samoubistvima.