12.2. Petra ljekari nijesu viđeli

“Žena je bila svjesna, da mi je teško sa njom, da je hranim, perem, čistim, previjam i kupam u našem stanu, pa se trudila da mi olakša situaciju tako što je bila zadovoljna mojim radom i uslugama, slagala se da odem iz stana na nekoliko sati kada mi je to bilo potrebno radi poslova u preduzeću. Uvijek sam pripremio sve da ne oskudijeva hranom i ljekovima. Nijesam imao nekog praktičnog iskustva i nijesam vjerovao da bi energetski mogao nešto da pomognem, ali sam stalno pokušavao sa molitvama i transformacijama, kako ljekovi ne bi imali štetnih posljedica, da bi ona imala dovoljno životne snage, da sve to podnese. Nadao sam se njenom ozdravljenju. Kasnije sam shvatio da sam u mnogo čemu bio uspješan i da je moja žena mirno i spokojno umrla.” Vozio sam se na posao prema Slovenj Gradcu kada je zazvonio telefon, žena se javila i molila me da što prije dođem kući, jer se loše osjeća, te da je odvezem na Onkološki institut u Ljubljanu đe je već očekuju.

Brzo sam se vratio kući, žena je bila spremna, unio sam je u auto na položeno sjedište, dobro obloženo da joj tresenje automobila ne bi stvaralo dodatne bolove i tako polako odvezao do Ljubljane. Na prijemnom ulazu su me već čekali, pomogli su mi da ženu premestim na kolica, a nakon toga mi je neka medicinska sestra rekla da mogu da idem i da se vratim za tri dana, te odvezla moju ženu hodnikom. Dugo, čak i kada ih više nijesam vidio, iznenađeno sam kao ukopan gledao u njihovom pravcu…

Treći dan sam se vratio, žena je čekala i bez riječi prešla u auto. Pitao sam je kako to da niko od osoblja bolnice nije ništa pitao, zašto sam je doveo u bolnicu, jer mi se to čini uobičajeno i normalno, pa valjda nijesu vidoviti. Rekla je: “Ne, nijesu vidoviti” i posle nekoliko trenutaka nastavila: “Kada su ustanovili da me ne mogu izliječiti, ja sam na njihov prijedlog potpisala da na meni mogu isprobati djelovanje novih francuskih ljekova za hemoterapiju, koji još nijesu odobreni za liječenje”. Steglo me u grlu i sa teškom mukom sam joj rekao da bi bilo moralno, da su se pred takav zahvat ljekari posavjetovali sa rodbinom. Branila je medicinsko osoblje tvrdeći da je to njeno tijelo i da drugi nemaju ništa sa njimim. Bila je bolesna, pripremljena da umre kao pacov za eksperimente sa duhovno bolesnim medicinskim blagoslovom. Zato sam zanijemio, nijesam se mogao pomiriti sa sudbinom da ljekari mogu predlagati takav nehuman način liječenja, bez mog znanja ili odobrenja i to sve na moj račun”.

Petar je dodao da je njegova žena živjela još dvije godine i da se sada nada, kada mi je ovo ispričao, da više neće osjećati knedlu u grlu i da će sada vjerovatno sve to brže zaboraviti.

Bez komentara.