12.4. Petra bliža rodbina nije viđela

“U trećoj godini ženine bolesti moja “polu-snaha” iz Maribora, predlagala mi je da ženu odvede na izlet, u Švedsku. Njena ponuda je bila lijepa, humana, žena je vrlo rado putovala i u to vrijeme je dobro podnosila bolest, nije povraćala, noću nije ustajala i vikala, padala u nesvjest, a rana koja je nastala od opekotina, posle intenzivnog zračenja od pojasa do ramena, dobro je zarasla. Snaha je sa ženom otputovala na pet dana. U povratku je ženu otpratila na voz, a meni javila da je čekam na celjskoj željezničkoj stanici.

Na ženi sam primijetio da nije zadovoljna, da se trudi da to ne pokaže, ali sam to pripisivao njenoj bolesti; primijetio sam da je postala hladna i zamišljena, nije više izražavala želju da vidi unuke, sa kojima je uvjek rado išla u šetnju i igrala se. Sve to je prije izleta često radila. Nije prošao ni pun mjesec dana kada je sin stigao u posjetu i saopštio mi da se rastaje od nevjenčane žene sa kojom ima dvoje đece, da je njoj i đeci ostavio stan koji sam mu ja pomagao da kupi u Ljubljani. Nijesam se mogao složiti sa tim. Kao prvo, sve bi to moglo sačekati i nije bilo u to vrijeme tako značajno, jer je majka bila još živa i znali smo da će uskoro da umre, a kao drugo, taj stan je kupljen sa teškom mukom, pa bi bilo pametnije uzeti u najam drugi i plaćati troškove za đecu i njihovu majku. Sin mi je pokazao ugovor, koji je bio sudski ovjeren i rekao mi da je za njega ta stvar završena. Žena je slušala naš razgovor i zamolila me da sa sinom ne razgovaram tako strogo, jer on nije kriv za nastalu situaciju u njegovoj porodici. Zamislio sam se: sin je patio u djetinjstvu, jer sam radio daleko od kuće i bio društveno aktivan, a njemu nijesam mogao pružiti dovoljno roditeljske pažnje i ljubavi. To sam na žalost kasno shvatio, zato ću vjerovatno taj grijeh da otplaćujem sve do smrti. A postalo mi je jasno, zašto je bio potreban izlet u Švedsku, zašto je žena poslije izleta bila tako tiha i nesrećna: teško je podnosila što njeni unuci nemaju pravu porodicu i što su njihovi roditelji posvađani. Odmah poslije tog događaja, kada su ženin brat i sestra htjeli dijeliti naš stan, sin me pitao kada će biti ostavinska rasprava. Sin nikada nije pokazivao sebičnost, poštovao je oca i majku, zato mi nije bilo jasno, zašto je to sada značajno. Odgovorio sam mu da može da uzme iz stana što god hoće i da dođe da se dogovorimo. Sin i ćerka su došli u posjetu i dogovorili se da stvari urede kada za to dođe vrijeme.

Dva mjeseca prije ženine smrti sin je odvezao majku u Ljubljanu i kada se vratila, saopštila mi je da je napisala testament. Nijesam imao ništa protiv, neka đeca sve uzmu. Na ostavinskoj raspravi je sudija pojasnio sinu, da testament koji je majka napisala nema vrijednosti, jer je u testamentu obuhvatila sve stečeno za vrijeme zajedničkog života, a ne samo svoju polovinu, te da sa mojom polovinom ne može raspolagati, o čemu ju je morao po službenoj dužnosti upozoriti advokat koji je napisao testament. Ostavinska rasprava je ispala u redu; svi su bili zadovoljni.”

Bez komentara.