7.1. Postupak liječenja

S obzirom na osnovni cilj terapija na fizičkom nivou, da kanalisanjem energije u oslabljene sisteme omogućavamo tijelu maksimalnu sposobnost da svojim odbrambenim mehanizmom pobijedi i prevlada slabo stanje, definisali smo jedinstven sistem liječenja koji ćemo upotrijebiti za svaki funkcionalni sistem, za svaki organ. Naša namjera je da organizmu podignemo odbrambenu sposobnost liječenjem sistema i organa tijela, da prihvatimo bolest kao oblik uništavanja i da liječimo na višem stepenu, upotrebom svih sredstava za ozdravljenje i saniranje oštećenja.

Najprije istražujemo stanje funkcionalnog sistema, npr. probavnog sistema: zamislimo ga kao samostalni organizam i sa mjerenjem, blinkanjem, ustanovimo koliko ima životne energije po orgonskoj (od 1 do 10) ili skraćenoj životnoj (od 1 do 5) skali, ustanovimo da li funkcioniše na zdrav ili oslabljen način. Ako izmjerimo da je životna energija više od tri, probavni sistem dobro funkcioniše, dok je slab ako je energija ispod tri. Saznanje da je funkcionalni sistem dobar, znači da je usklađen sa funkcijom organizma i nije više potrebna kontrola. Ako je sistem slab, znači da mu je potrebna terapija sa životno-kosmičkom energijom i ozdravljenje.

Terapiju fizičkog tijela, II. terapiju podijelili smo na tri dijela:

a) Funkcionalni sistemi: živčani (živci, vid, sluh, miris, ukus i dodir); disajni; srčani ili krvni; probavni; bubrežni ili mokraćni; reprodukcioni (muški i ženski) i polni (muški i ženski); mišići; kosti; kožni ili zaštitni.

b) Žlijezde: jajnici; testisi; nadbubrežne; jetra; žuč; slezina; pankreas odnosno gušterača; timus; štitna; paratiroidna; hipofiza; epifiza ili pinela.

c) Značajne regulacije: voda; limfa; šećer; holesterol; kalcijum.

Ta podjela nam omogućuje da sistematski pristupimo liječenju pojedinih sistema i organa u njemu, i da liječimo svaki sistem jednako, što znači da nam nijesu potrebne posebne transformacije za različite sisteme.

To izvodimo u tri koraka:

I. Pregledamo, tj. mjerimo životnu energiju za svaki funkcionalni sistem posebno, po gore naznačenom redu, grupa a).

II. Ustanovimo slabe sisteme, tj. one koji nemaju dovoljno životne energije, a mjerenjem pokazuje energiju ispod tri. Zapisujemo oslabljene funkcionalne sisteme.

III. Upotrijebimo V. pravilo da podignemo životnu energiju oslabljenim funkcionalnim sistemima.

Rezultati terapeutskog rada mogu biti sljedeći:

a) Sistem je dobio energiju: sa ponovnim mjerenjem ustanovimo da je životna energija veća od tri, što znači da liječenje tog sistema više nije potrebno.

b) Funkcionalni sistem nije pridobio životnu energiju, što znači da određeni organ u sistemu još ne prima energiju: organ je u opasnosti, bolestan je ili će u kratkom periodu oboljeti. Mjerimo svaki organ sistema pojedinačno i po redu, kako bismo ustanovili koji je organ bez energije, npr. za probavni sistem: jednjak, želudac, dvanaestopalačno crijevo, tanko crijevo, debelo crijevo, anus, žuč i slijepo crijevo. Oslabljene organe, tj. one koji nemaju energiju, ozdravimo tako da sa IV. pravilom podignemo životnu energiju iznad tri.

c) Može nam se desiti da je više organa funkcionalnih sistema bez energije, jer utiču jedan na drugog, kao što se to često dešava kod probavnog sistema, đe žuč, dvanaestopalačno crijevo i želudac nemaju energije.

• U tom slučaju istovremeno zamislimo sve organe, koji su bez energije, zajedno, u vidu jednog kompletnog dijela tijela i sa V. pravilom podignemo njihovu životnu energiju.
• Ponovnim mjerenjem tih organa ustanovićemo da je samo jedan od tih organa bez životne energije. Ujedno ćemo ustanoviti da bolest na tom organu ostavlja vidne posljedice i da su funkcije tog organa u opasnosti od otkazivanja.
• Tretman za oboljeli organ napravimo sa IV. pravilom, i održavamo životnu energiju iz dana u dan, sve dok ju taj organ ne primi i zadrži na nivou zdravog organa.

d) U slučaju, da mjerenjem ustanovimo da određeni organ, više organa ili kompletan funkcionalni sistem ne prima i ne prihvata kanalisanu energiju, to znači da je na tim mjestima, tj. organima, sigurno postavljena magija, odnosno da djeluju protokoli uroka, prokletstva i magije.

Za liječenje u okolnostima kad organi ne prihvataju naše transformacije moramo uvek prije toga skinuti, odnosno neutralisati programe koji to sprečavaju.

U praksi je poznato da se nijedan od problema u liječenju ne može riješiti, ako su organi, više organa ili kompletan funkcionalni sistem pod uticajem uroka, prokletstva i magije, sve dok se oni ne skinu, odnosno ne neutrališu prije liječenja.

Takođe je u praksi potvrđeno da je pomenuti tretman liječenja uspješan za sve funkcionalne sisteme i organe tijela i da nije potrebno tražiti dodatna pravila.

Rijetko se desi da organizam i pored pravilnog tretmana ne može popraviti slabo stanje. To znači da je određeni dio tijela u jakoj krizi i teško bolestan, pa je pacijentu potrebna svestrana pomoć.

Ima takvih primjera u praksi da i pored pravilnih tretmana, pacijentu nakon terapije nije bolje, da je njegov organizam primio i zadržao energiju, ali nema promena na bolje. To je slučaj kada je organizam u teškom zdravstvenom stanju i po pravilu pacijent umire, jer je bolest već uništila vitalne djelove organizma. Terapeut sa životno-kosmičkom energijom u takvim okolnostima ne prekida liječenje, već nastavlja sa tretmanima kao da će pacijent ozdraviti. Dugogodišnja praksa je pokazala da nastavljanjem liječenja takvi pacijenti tokom umiranja manje trpe, nemaju posebnih trauma, te na miran i human način preminu, jednostavno utonu u vječni san.

Takav sistem rada, kada u tijelu prisutnog pacijenta zamislimo energetsko stanje funkcionalnih sistema tijela ili pojedinih organa, i na zamišljenim sistemima i organima mjerimo i izvodimo terapije, nazivamo direktnim pristupom liječenju i direktnim kontaktom sa energijama pacijenta. Direktan zahvat je najprimjereniji za skoro svaku terapiju i stvara najmanje grešaka pri radu, iako neznatno opterećuje terapeuta početnika, jer on još ne može vjerovati (uslijed snažnog protivljanja svog ega) da postupci liječenja djeluju.

Terapeut sa životno-kosmičkom energijom može pri svom radu koristiti različita pomoćna sredstva kao što su to crteži, slike ili modeli presjeka čovječijeg tijela: takav pristup liječenju zovemo indirektni. Taj oblik pristupa liječenju može donijeti dosta neugodnosti, ako ga ne primijenimo pravilno. Imao sam priliku pratiti terapeutkinju, njen postupak rada i dijagnostikovanje bolesti na pacijentu indirektnim pristupom, sa upotrebom anatomskog atlasa i mjerenjem pomoću klatna. Njen savjesni i pedantni rad je dao slab rezultat, pacijent je sumnjao u njenu dijagnozu, a njene konstatacije nijesu odgovarale njegovim poteškoćama. Napravio sam direktnu dijagnozu i ustanovio da je pacijent bio u pravu: terapeutkinja je napravila grešku, jer nije pripremila sebe i pacijenta za terapiju, tj. nije izvršila inicijaciju i prilagodila pomoćna sredstva za liječenje svome pacijentu. Indirektni pristup kod liječenja uvijek zahtijeva da se sva pomoćna srestva neutralizuju i prilagode za svakog pacijenta posebno.