Uvod

Različiti sastavi postojeća dva tijela ljudskog bića, duhovno i fizičko, uslovljavaju da duhovne zakone teško možemo tačno odrediti ili ih postaviti u standardne zemaljske okvire, kao što nam to omogućuje svakodnevna praksa za fizičko tijelo. Još teže je duhovne zakone obuhvatiti u cjelini, odnosno uokviriti ih u postojeće zemaljske zakone i kao takve upotrijebiti, kako bi fizičko tijelo pravilno djelovalo, i bilo usklađeno sa prirodnim zakonima u cilju dobrog zdravlja i dugog života organizma. Za to postoje dva vidna uzroka: prvi, da energetske zakone možemo prikazati samo na fizičkom nivou, koji odražava blijedu sliku stvarnih duhovnih događaja, i drugi, da su fizički zakoni prepleteni u prostoru i vremenu koji za duhovno tijelo odnosno za energije ne postoje. Pored toga, iako se duhovni i fizički nivo razlikuju, oni su sastavni dio jednog istog nedjeljivog bića, što nužno dovodi do toga da ih moramo zajednički analizirati.

Ako želimo duhovno rasti i postati iscjelitelj, da uz pomoč životno-kosmičke energije pomognemo sebi i drugima, potrebno je zatvoriti krug nepoznate cjeline duhovnog i fizičkog i to do onog trenutka kada nam na višem stepenu saznanja taj krug više neće biti potreban, jer ćemo postati dio jedne te iste stvarnosti. Terapeut mora praktično naučiti da postoji to specifično srednje stanje, stanje između duhovnog i fizičkog nivoa, i da to stanje ima osobine jednog i drugog. Stanje čistog duha ne možemo dostići, jer bi pri takvom stanju bili bez tijela i fizički mrtvi. Ipak, stanje duha moramo upoznati i ovladati njime, čak i ako pri tome maksimalno improvizujemo.

Na tom putu, na putu iz fizičkog u duhovno stanje, naš ego nas blokira i vodi na osnovu znanja i iskustva koja smo stekli kroz život, te vlada i gospodari nad našim duhovnim bićem. Nemalo puta smo se u životu nepravilno odlučili, napravili pogrešan korak, iako nas je nešto u nama u vidu nekog unutrašnjeg glasa upozoravalo da to ne činimo. Upozoravalo nas je unutrašnje ja, odnosno od ega potlačena naša duhovna komponenta, koja uvijek zna što je pravilno, a što ne. Kao što sam već pomenuo u prvom dijelu ove knjige, odnosno svog opisivanja ove složene materije, saznanje da nas ego nesvjesno vodi u pogrešnom pravcu je neke istraživače duhovnosti dovelo do zabluda, uslijed tvrdnji pojedinih istočnjačkih disciplina da je potrebno eliminisati ili potpuno uništiti ego radi potreba duhovnog rasta. To možda vrijedi za prilike na Istoku, đe su prisutna saznanja i rezultati dugogodišnjih meditacija i sposobnosti da se po potrebi pređe iz fizičkog u duhovno stanje. Taj brzi prelazak iz fizičkog u duhovno stanje kod nas na Zapadu nije moguć, mi to nijesmo sposobni da uradimo i zato prihvatamo samo ponavljajuće, brze i kratkotrajne prelaske iz jednog u drugo stanje.

Čovjek bez ega ne može normalno funkcionisati, ne može biti bez vlastite ličnosti, jer ego gospodari sa nama. Ego je to što smo naučili od rođenja do danas. To što nam on nudi mi iskazujemo svojim postojanjem i djelovanjem. U svakodnevnom životu kod postupnog duhovnog napredovanja ego popušta i dozvoljava da se unutrašnje ja u kratkim intervalima afirmiše. Sa time pojedinac ili terapeut dobija osjećaj da je ego čak i zahvalan i da je svjestan kvaliteta duhovnog napredovanja, te da je dozvolio kratkotrajna isključenja, kao što je to vidljivo u našem primjeru mentalnih transformacija, đe nam nije bio potreban, kao ni kod duhovnog napredovanja, ni kod duhovnih događaja.

Sve skupa ukazuje da je konačni cilj jednako vrijedna afirmacija i ega i duhovnog ja, odnosno stanje kada se ego i duhovno ja dopunjuju, kada odlučuju sinhronizovano i tačno. To je stanje visokog stepena razuma i sposobnosti da se bude mudar ili genijalan. U istoriji poznajemo brojne osobe koje su dostigle takvo stanje duha. Dovoljno je da tu nabrojim neke primjere iz naše novije istorije: Tesla u elektrotehnici, Rembrant (Rembrandt) u slikarstvu, Šekspir (Shakespeare) u književnosti, Jung (Yung) u psihologiji, Mocart (Mozart) u muzici i mnogi drugi. Svi genijalni pojedinci su bili mudri samo zato što su bili visoko duhovno razvijene ličnosti, koje su dakle djelovale na duhovnom nivou.

Naučili smo da kod duhovnog napredovanja moramo egu onemogućiti da nas omete, da je potrebno privremeno odstraniti ego kako bi duhovne komponente nesmetano djelovale pod našim uticajem. Ego smo isključili, a duhovne aktivnosti uključili. Na dostignutom stepenu duhovnog rasta postaje nam jasno, da terapeut mora biti u čistom stanju duha, tj. u stanju vidovitosti samo tokom vremena trajanja transformacija, mjere-nja, “gledanja” unutrašnjih organa, mentalne hirurgije, liječenja i sl.. Tu tehniku, tj. taj prvi početni korak nazivamo “Uključenje i Isključenje”, i ona nam omogućava prelaz u duhovno stanje i povratak u normalni život. Sistem smo upoznali putem vježbanja i naučili kako da uspješno izvodimo sve ovđe detaljno opisane postupke. To što znamo neće opterećivati okolinu i naše najbliže, jer se u duhovnom stanju nalazimo samo u kratkim intervalima našeg terapeutskog djelovanja sa kosmičkim zakonima.

Ego je u kratkim intervalima duhovnog stanja isključen, ne funkcioniše, ali nije ostao uvrijeđen. Učestvovao je u kreiranju tog postupka, pa je zato u stvari ponosan. Uz to, i sam iscjelitelj počinje cijeniti sebe i rezultate svog posla, zahvalan je svom stečenom znanju, sposobnosti i mogućnosti da pomaže drugima. Tako ponosan terapeut životno-kosmičke energije stvara prisan odnos sa okolinom i pozitivno djeluje na pacijenta.

Treba napomenuti, da sa duhovnim razvojem nećemo moći obuhvatiti kompletno bivstvovanje i cjelokupan spektar duhovnosti, niti živjeti u čistom duhovnom stanju, jer je za to naše fizičko tijelo nesposobno. Čovjek ili terapeut ne može obuhvatiti sve smjernice duhovnosti, ali može dostići određeni uspjeh u pojedinim područjima duha. Radi toga je razumljivo zašto se pojedinci kao istraživači duhovnosti opredjeljuju za pojedine duhovne sfere i usvajaju parcijalna znanja o energijama, postajući tako specijalisti na užem izabranom polju duhovnosti. U našem primjeru ćemo uzeti samo onaj dio duhovnih komponenti, koji je potreban za pomoć i liječenje životno-kosmičkom energijom; ostale duhovne aktivnosti možemo osvajati radi vlastitog duhovnog razvoja, vaspitanja i sposobnosti da kreiramo kosmičke zakone.

Životno-kosmička energija je osnovna energija za naš život, vezuje nas za kosmos i uslovljava djelovanje našeg organizma; bez nje ne funkcionišemo i na fizičkom nivou smo mrtvi. Saznanje da ona postoji i upoznavanje načina kroz koji djeluje, daju osjećaj da smo natopljeni životno-kosmičkom energijom, tj. da su sva živa bića na Zemlji potopljena u nju kao riba u vodu. Nije čudno da tu energiju možemo uzeti za osnovu razvoja svih religija na svijetu, jer nam postaje jasna izreka: “Bog je svuđe, vidi i čuje sve”. Takođe možemo razumjeti da energija koja nam daje život ne može imati negativne posljedice na organizam. Na primjer, kroz kanalisanje odnosno prijem energije u pacijentu mogu nastupiti dvije posledice: pacijentu je bolje, uspješni smo kod liječenja, ili se ništa neće dogoditi. Praksa je pokazala da smo liječenjem sa životno-kosmičkom energijom uvijek uspješni, imamo nekih manjih poteškoća i smetnji koje stvaraju strane substance u organizmu, na primjer zbog uživanja droge i alkohola, prevelike upotrebe lijekova, zbog posljedica hemoterapije, određenih religioznih opredjeljenja i sl.

Ukratko, liječenjem sa životno-kosmičkom energijom postižemo cjelokupno ozdravljenje, ozdravljujemo odnosno liječimo sve bolesti bez štetnih posljedica, što nije slučaj kod liječenja sa drugim ezoteričnim ili alternativnim tehnikama, koje na organizam često imaju tako duboke velike negativne posljedice, da mogu biti kobne i za pacijenta i za terapeuta.

Stečeno iskustvo, da živi organizmi postoje radi djelovanja životnokosmičke energije koju primaju u sebe i pretvaraju je u bioenergiju, jeste revolucionarno saznanje i osnovno načelo naše terapije. Organizam je zdrav ako posjeduje dovoljno životno-kosmičke energije i isto tako postaje bolestan, tj. spreman da to bude, ako te energije nema dovoljno. Životnokosmička energija je izvorna, prvobitna i efikasna mada dok je bioenergija sekundarna i predstavlja u organizmu rezultat pretvaranja jedne energije u drugu, tj. životno-kosmičke energije u bioenergiju.

Bioenergija ili aura je prvo naše polje terapeutskog posmatranja, indikator kako organizam na energetskom i fizičkom nivou tj. tijelu funkcioniše, kako se manifestuju uzroci bolesti i kako reaguje fizičko tijelo pod uticajem bolesti. Ako u auri na nekom određenem mjestu na koje djeluje određeni organ nema dovoljno energije, to ukazuje na obolijevanje istog mjesta. Oboljeli organ radi bolesti ne funkcioniše pravilno, ne može da pretvara jednu energiju u drugu i na tom mjestu energija nedostaje, što se u auri vidno manifestuje kao oštećenje. Praksa pokazuje da postoje samo dva karakteristična oštećenja aure, i to: mjesto bez energije, tzv. vakum, i mjesto sa suvišnom energijom, tj. živi organizam. Vakum je bez-energetsko stanje i vrlo pogodno leglo za viruse i bakterije, dok je suvišna energija živi organizam koji se hrani energijom tog tijela, blokira djelovanje organa i sistema organizma i slabi njihovo normalno funkcionisanje. Druga oštećenja aure mogu nastati djelovanjem jednog organizma na drugi, tj. kroz programirano i namjerno izvođenje određenih postupaka, takozvanih protokola, kojima je cilj da se sruši energetski sistem tijela, npr. poznati protokoli uroka, prokletstava i magije. Ta oštećenja imaju osobine agresivne pumpe koja sistematski iscrpljuje i uništava energetski sistem, kako za organe i sisteme organizma, tako i za cjelokupno tijelo.

Proces od pojave oštećenja aure uslijed prisutnosti uzroka bolesti do stanja kada bolest ostavlja vidne posljedice na organizmu možemo podijeliti u tri faze:

I. faza: Uzrok bolesti je oštetio auru;
II. faza: Oštećenje aure počinje djelovati na fizičko tijelo, i
III. faza: Nastaju vidne posljedice na organizmu; pojavila se bolest.

Sa prvom i drugom fazom se klasična medicina obično ne bavi. Ona uspješno nastupa kod treće faze, kada je već nastala bolest, tj. kad su se pojavile vidne posljedice na tijelu pacijenta.

Klasična medicina ne prati prvu i drugu fazu razvoja bolesti, jer ne poznaje osobine energija i radi toga ne može razviti standardne metode liječenja za ta stanja, pa zato između klasičnog medicinskog rada i djelovanja iscjelitelja sa životno-kosmičkom energijom postoji nesklad i nerazumijevanje. Žalosno je da se u mnogim državama zapadne civilizacije, kao i kod nas, ljudi liječe isključivo na klasičan medicinski način, pa je zakonodavstvo i odlučivanje o radu iscjelitelja nekorektno stavljeno u ruke medicinskih stručnjaka, a ne iscjelitelja.

Analiza i rješavanje svih problema liječenja sa životno-kosmičkom energijom utemeljeno je isključivo na metodu: mjeriti-liječiti-mjeriti. Metod je naučnog karaktera, omogućuje dijagnozu mjerenjem stanja oboljelosti, te liječenje sa terapeutskim transformacijama i mjerenjem kontrole uspješnosti liječenja. Ujedno, metod omogućava trajnu samokontrolu - kontrolišemo sebe i druge, što znači da terapeutu nije potrebna tuđa pomoć ili kontrola nekog učitelja, gurua, pretpostavljenog i sl. Sama tehnika mjerenja koju upotrebljavamo za dijagnistikovanje energetskog i fizičkog stanja pacijenta, te potom za kontrolu liječenja, ne predstavlja neki poseban problem, kako za terapeuta tako ni za početnika, jer skoro svaki kandidat za budućeg terapeuta vrlo brzo nauči da upotrebljava očni senzor popularno zvani “blinker”. Nakon određeneg broja pokušaja ili treninga, kandidati brzo nauče kako se upotrebljava ovaj duhovni instrument, intuitivni senzor; problem može da se pojavi kod izvođenja transformacija jer se one, za liječenje izvode isključivo na duhovnom nivou. To znači da je duhovni rast kandidata nužno potreban.

Put po kojem gazimo je trnovit, teško se sporazumijevamo sa našim egom, koji uvijek kada misli da je ugrožen upotrijebi odnosno izazove strah ili u nama stvara osjećaj nesigurnosti, gura nas u ulogu neznalice, ponižene, osobe odbačene od društva i sl. Sa vremenom ego popušta, postaje radostan što smo uspešni, svjestan je vrijednosti i značaja naučenog i uspješnih rezultata liječenja. Tako naš put postaje lakši: posebno ga olakšava saznanje da možemo ozdraviti sebe i da time omogućujemo srećan život bez bolesti sebi i drugima, da smo sposobni pomoći drugima, i da čemo vremenom naučiti ego da počne saradnju sa unutrašnjim ja do konačnog cilja, kada će fizički ego i duhovno unutrašnje ja da se sporazumiju i počnu dopunjavati jedno drugo. To je posebno harmonično duhovno stanje, stanje univerzalne ljubavi, kosmičkog odobrenja za liječenje, odnosno inicijacija tj. usaglašenost sa božanskim principima energetskog i fizičkog liječenja sa životno-kosmičkom energijom.

Početnik se opredjeljuje za konačni cilj zvanja terapeuta sa životnokosmičkom energijom, svjestan ograničenih postupaka, tretmana, duhovnog napredovanja i sistema obrazovanja. Po mom iskustvu, najlakši vaspitno- razvojni put do konačnog cilja, tj. do uspješnog terapeuta i duhovno razvijene osobe, svakako je put treniranja i vaspitavanja kadrova putem upoznavanja postojećih duhovnih tehnika zapadne civilizacije hermetizma, kao što je npr. Hatmara-Merkava. Postupak obrazovanja ne znači upoznavanje i usvajanje tehnika Hatmare-Merkave (koja je cjelokupni nauk), već preuzimanje određenih sistema i zakona, koji vrijede kao univerzalni zakoni za sve i omogućuju da jednostavno izvodimo mjerenja i transformacije.

Selektivno upoznavanje nauka Hatmare-Merkave je nužno potrebno jer taj nauk ima mnogo zamki, koje zavedu početnika i onemogućuju njegov duhovni rast, što čovjek ne bi očekivao, s obzirom da je voditelj visoko duhovno razvijena osoba. Vaspitanje terapeuta mora teći po ustaljenom putu, tako da mu na kraju kompletna saznanja omoguće nesmetani prelazak iz stečenih znanja u usvajanje konačne tehnike mentalnih iskri, đe se sve transformacije i liječenja realizuju bljeskovito i vrlo uspješno.

Usvajanjem transformacijskih pravila ujedno liječimo i sebe, čistimo organizam od uzroka bolesti i stičemo kondiciju za liječenje. Kada postanemo zdravi, dobijamo želju za brigom o zdravlju svoje porodice i prijatelja. Briga o drugima je rezultat interesa za terapeutske nauke i osnova za razvoj uspješnog puta ka konačnom cilju, univerzalnoj ljubavi. Interesantno je da neki početnici dobijaju odlične rezultate kod liječenja već samo sa znanjem i primjenom osnovnih zakona za izvođenje transformacija. Po pravilu su to neki od kandidata, koji su već upoznati sa potrebom duhovnog napredovanja i načinom izvođenja meditacije i koji već imaju razvijene osnovne parametre za postizanje univerzalne ljubavi.

Načelo našeg liječenja jeste omogućavanje pacijentu da sa svojim odbrambenim sistemom savlada poteškoće i ozdravi, tj. sam savlada bolest.

Odbrambeni sistem pacijenta je u trenutku nastupa odnosno pojave bolesti slab, neuspješan, dok sa druge strane, kontrolni centar u mozgu ne shvata pravilno to stanje, ne kontroliše novonastalo negativno stanje zbog oštećenih gena i genetskih sekvenci za područje bolesti. Da bi odbrambeni sistem pacijenta osposobili za odbranu od bolesti, moramo kao prvo izliječiti i maksimalno ojačati njegovo energetsko i fizičko tijelo, da time rasteretimo sistem odbrane organizma, te da eliminišemo sve uzroke za pojavu bolesti, da se bolest ne bi povratila.

Kada kao terapeuti naučimo osnovne zakone za liječenje - tretman za I. terapiju ili energetsko liječenje, i tretman za II. terapiju ili jačanje fizičkog tijela, postajemo sposobni da pripremimo sistem odbrane pacijenta da sa lakoćom savlada poteškoće i svaku bolest. Praksa je pokazala da sa poznavanjem osnovnih zakona i sistema terapija, početnik može da popravi slabo zdravstveno stanje kod 80% pacijenata. Pacijentu pomažemo tako, što u vremenskim intervalima kontrolišemo stanje njegovog energetskog i fizičkog tijela i prema potrebi intervenišemo kanalisanjem životnokosmičke energije, te time dajemo potporu sistemu odbrane organizma. Brzo ozdravljenje može da izostane samo u slučaju kada bolest već pušta vidne posljedice na organu ili ako je bolest već uništila određeni dio tijela, pa je potrebna sveobuhvatna pomoć.

Da bi kao pojedinci (žena ili muškarac) postali univerzalni iscjelitelji, moramo prvenstveno pronaći sebe. Uz to, trebamo da ulažemo energiju za duhovno napredovanje i upoznajemo alternativne tehnike, doživljavamo izrazite i brze duhovne skokove. Osjećamo to kao radost i sreću, bljesak u svjesti, a transformacije nam uspijevaju. Kroz tumačenja nekih poznatih teorija to znači da smo doživjeli prosvijetljenje, da smo dobili kosmičko odobrenje za liječenje, da smo uspostavili sklad sa prirodnim zakonima, tj. da imamo pravo da liječimo. To osjećamo tako što podsvjesno doživljavamo radost i veselje, neopterećni što smo na usluzi svima. Nije nam značajno ko i kada nas moli za pomoć, jer smo u svako doba spremni pomoći i stojimo na raspolaganju svima koji nas trebaju, a da pri tome ne osjećamo napor, težinu ili umor.

Nije potrebno da provjeravamo da li smo uspješni ili ne, jer radimo na duhovnom nivou, a pozitivni rezultati će se sigurno pojaviti na fizičkom tijelu. Kada ispunjavamo prirodne zakone, rezultati će da stignu jer priroda za to garantuje. Mi se ponašamo i djelujemo kao neki kanal za kanalisanje energije i ne provjeravamo niti ocjenjujemo postupke svog rada, jer ako bi to radili onda bi sebi sudili, a kako kažu hrišćani “Sve skupa je u božjim rukama”. To znači da za svoj rad nikome ne polažemo račun na fizičkom zemaljskom nivou, niti zakonima društva, a još manje odgovaramo na komentare ili ocjene pojedinaca.

Iscjelitelji, prirodni ljekari ili vidari - možemo ih zvati kako hoćemo - zaštićeni su na duhovnom nivou. Postoji nepisani okultni zakon koji svakoga od njih upozorava.

Kome je dato da liječi
(ima kosmičko odobrenje),
niko mu to ne smije
osporavati, ni zabranjivati.

Taj zakon se odnosi na one iscjelitelje, koji su ispunili kosmičke ili duhovne uslove, radom dostigli univerzalnu ljubav, postigli duhovnu inicijaciju i koji uspješno već pomažu drugima, liječe ih i iscjeljuju. Mišljenje da su alternativni ljekari uvek duhovno razvijene osobe je često pogrešno. Kod nas znamo alternativne ljekare, koji se deklarišu kao duhovni iscjelitelji, iako njihov metod rada otkriva da upotrebljavaju neku od ezoteričnih tehnika, koje nemaju ništa zajedničkog sa duhovnim rastom ili energetskim liječenjem. Upotrebom ezoteričnih tehnika liječenja dobijamo neki rezultat, ali to ne znači da su te tehnike ujedno i prave duhovne discipline. Ezoterične tehnike možemo savladati, naučiti, dobiti diplomu i za njih ne vrijedi pomenuti okultni zakon. Međutim, duhovne kvalitete ne mogu se naučiti, već ih moramo zaslužiti, tj. dugotrajnim osmišljenim radom dobiti zasluženo duhovno priznanje, prosvijetljenje.

Terapeutska praksa je pokazala da će, bez obzira ko je okultni zakon prekršio - društvo, pojedinac, neobrazovane i neodgovorne grupe ljudi, izvođači crne magije, bioenergetičari, umišljeni alternativni ljekari, klasični ljekari ili neko drugi - kazna, koja može biti i smrt, neminovno svakoga stići. U istoriji su poznata dva tipična primjera kršenja tog okultnog zakona. Među prvima je to osjetilo sedamnaest od osamnaest naučnika, koji su i pored upozorenja da to ne čine, otvorili Keopsovu piramidu i na vrlo čudan i neobjašnjiv način pomrli u vrlo kratkom vremenskom periodu. Drugi primjer takve kazne osjetili su organizatori likvidacije legendarnog viteškog Templarskog reda, papa Klement V i francuski kralj Filip Lijepi. Sekretar i veliki majstor templara Žak de Mulije (Jacque de Moulie) je pred smrtnom kaznom na lomači upozorio papu i francuskog kralja da će u roku od tri mjeseca umrijeti u najtežim mukama, jer su uništenjem templarskog reda prekršili okultni zakon. Papa je nakon izrečenog upozorenja živio još samo mjesec dana, dok je francuski kralj živio samo par mjeseci duže od pape. U praksi je potvrđeno načelo, da je kazna za kršenje tog zakona strašna; u slučaju da nije došlo do realizacije kazne na kršitelju, kaznu odslužuju njegovi potomci, njegova đeca, a najverovatnija realizacija kazne je na drugom koljenu, na njegovim unucima, što dovodi do genetske bolesti “bijele kuge”, đe u porodici nestaju svi muški potomci.

Poznato je da ezoterici često obolijevaju od teških bolesti i da skoro svi vrlo rano umiru. Sa analizom uzroka njihove smrti dolazimo do saznanja da su prekršili okultni zakon, da se međusobno obračunavaju sa crnom magijom zbog zlobe, ljubomore, zavisti, nedostignutog statusa u društvu, ili da bi sakrili lažne duhovne kvalitete, elitizam i sl. Većina ezoteričnih sveznalica svojim radom i ponašanjem krše okultne zakone, kratko žive (obično sa rakom, šećernom bolešću, šizofrenijom i sličnim neizlječivim bolestima), ili izvršavaju samoubistva ili im se dešavaju neke kobne nesreće, što znači da odslužuju svoju zasluženu kaznu.

Svako društvo, grupe ljudi ili pojedinci moraju poštovati okultne tj. vitalne prirodne zakone, ako žele da njihovo društvo, zajednica, država ili civilizacija, mada naizgled vrlo uspješne, ne dožive dekadenciju i propadnu.

Terapeut i pacijent sa upotrebom i liječenjem životno-kosmičkom energijom imaju duhovni blagoslov i kosmičku zaštitu. Preko inicijacije, kanalisanja i upotrebe energije koja nam omogućuje život, ona djelovanjem na nas ne ostavlja negativne posljedice, jer je sasvim razumljivo da je riječ o božanskoj energiji, energiji prirode, te da sa njenim djelovanjem i njenom upotrebom ne možemo počiniti nijedan okultni prekršaj.