1.1. Religija i crkva

Skoro dvije hiljade godina je religija sa crkvom na čelu sistematski uticala na sve društvene pokrete kod svih naroda staroga kontinenta i kasnije po cijelom svijetu. Sa metodama pokršćavanja raznih naroda, pojedinci su, kao novi hrišćani, izgubili prvobitni pogled na svijet i sa time sigurnost koju im je omogućavala stara vjera. Samo pokršćavanje nije teklo baš glatko i bez problema, pa su ti narodi, plemena, fizički bili prisiljeni da prime novu vjeru. Vladari pokorenih naroda sa svojim političkim i društvenim opredeljenjima, da bi ugodili zavojevačima, primili bi hrišćanstvo i u svojoj zemlji vojničkim i drugim sredstvima prisilili svoje ljude da prime novu vjeru. Kod ljudi se u duši stvarao prazan prostor, stare bogove su morali brzo zaboraviti i još brže nove primiti, pa su mnogi među njima rađe išli u smrt, nego da prime nove bogove. Crkva je, u sudjelovanju sa političkim strukturama društva porobljenih naroda to iskoristila, u većini primjera stare bogove, to jest bogove pokorenih naroda, prilagodila novoj vjeri. Sa razvojem društva crkva nije prekinula da upotrebljava represivna sredstva za ostvarivanje svojih ciljeva, što je dokaz da su njene aktivnosti i danas više političke nego vjersko-obrazovne prirode i nije postala nosioc duhovnog razvoja vjernika, kao što se to od nje očekivalo. Vjernici su bili prisiljeni da slušaju popove i ustalilo se načelo da je pop pastir, a vjernik ovca i da će pop ovce sigurno da odvede u raj. Crkva se dugo vremena nije odricala odnosno nije napuštala svoja politička opredjeljenja, pa je tek prije par stoljeća počeo proces odvajanja crkve od države. Ali i pored odlučnog opredjeljenja društva da odvoji crkvu od države, crkva se organizovala i sa tajnim sistemima djeluje na vjernike, tako da je danas crkva vlada u sjenci. Svi ti opisani procesi su doprinijeli da su ateisti i vjernici počeli da razvijaju svoj ego i zaboravili na duhovne komponente čovjeka i njegove unutrašnje kvalitete duha. Vjernici postaju uokvireni u te doktrine i prisiljeni su da slijepo prihvataju određena, ponekad iskrivljena religiozna načela i tako su njihove duhovne sposobnosti ostale nerazvijene, njihovi genetski programi koji definišu duhovnost su blokirani. Zato danas vlada stanje da od svojih predaka nijesmo naslijedili aktivne genetske programe za duhovni rast i to predstavlja ozbiljnu prepreku za razumijevanje duhovnog nivoa svijeta energija.

Možemo primijetiti da i druge kulture kroz svoja religiozna učenja, kako na istoku kod hinduizma, tako i na zapadu kod vudu religije, pokušavaju da upozore vjernike da njihova vlastita duhovna načela nije primjerno prenositi na hrišćane, to jest na bijelog čovjeka, jer je on nesposoban da ih pravilno shvati. Sve to skupa ukazuje na posljedice viševjekovnog djelovanja hrišćanske crkve kod koje su molitve, to jest mantrično-meditacijski sistemi izgubili svoju namjenu i postali neuspješni - naše molitve više ne daju dobar rezultat. Prisila, represije, vjerski ratovi, lov na vještice, političko djelovanje crkve i njeno opredjeljenje za materijalna dobra, su uzrokovali kod hrišćana teška oštećenja u njihovoj genetskoj strukturi. Programi gena, koji u čovjeku definišu sve, od oplođenja, preko rođenja, života i smrti, imaju neaktivne programske pakete gena za razumevanje duhovnosti: oni su blokirani. Genetski programi za određene aktivnosti se, naime sa upotrebom kroz generacije evolucijski razvijaju ili se sa neaktivnošću, to jest neupotrebom blokiraju, zakržljavaju i tako postanu neupotrebljivi, čovjek ne izražava te osobine kroz svoj život. Borba crkve za održavanje pozicije u društvu je dovela do toga da su njihovi kadrovi visoko obrazovani ljudi, koji uspijevaju da vjernike učine poslušnima i da ih navedu da slijede njihova uputstva. Tako su svi kadrovi crkve usmjereni na osvajanje materijalnih dobara pod direktnim uticajem ega, dok sa druge strane vjernici postaju poslušni i ponizno i automatski ih slijede, misleći da duhovno napreduju i da su nad prosjekom društva. U većini slučajeva ti vjernici, koji imaju zakržljale genetske programe, nijesu sposobni za uključenje u duhovni razvoj i ako to pokušaju, moraju da ulože velik napor da ublaže svoje religijske poglede i prihvate duhovne vrijednosti.

Nije potrebno da isključimo religiju i crkvu iz našeg života, jer molitve, ako ih pravilno upotrijebimo i te kako mogu dobro da pomognu na putu u duhovni razvoj i putu u svijet energija. Moramo biti svjesni zamki, koje nam je stvorila religija sa političkim djelovanjem crkve, da danas ne možemo prihvatiti, to jest upotrijebiti duhovne programe koji omogućavaju održavanje zdravlja i sretan život. Takođe moramo biti svjesni da kod vremenski veoma kratkog izvođenja transformacija u sebi isključimo određene obaveze prema crkvi i religiozne poglede, koji djeluju na našu psihu, jer ćemo u suprotnom kod duhovnog razvoja i osvajanja terapeutskih sposobnosti imati vrlo malo uspjeha.