3.5. Duša u čovjeku

Da bi automobil počeo raditi, mora čovjek aktivirati njegov sisteme upravljanja, upaliti motor i izvoditi odgovarajuće komande potrebne za vožnju. Slobodno možemo zaključiti da je čovjek duša automobila i da je cijeli automobil neupotrebljiv, ako u njemu nema vozača, ako automobil nema duše. Kod čovjeka je situacija slična: da bi njegovo tijelo moglo da primi energiju za život mora da postoji neka sila, sistem upravljanja sa smisaonim načinom vođenja energije, koja omogućuje funkcionisanje cijelog organizma. Već duže vremena se ustalilo mišljenje, a to praksa potvrđuje, da čovjek ima dušu koja vodi i realizuje sve procese u njegovom tijelu. Pojam duše u čovjeku malo teže razumijemo, jer nam konstruktor i način funkcionisanja još nijesu poznati; međutim, čovjek, kao konstruktor automobila, smisao i ta stanja u sistemu vođenja i funkcionisanja automobila dobro poznaje i razumije.

Kod mog upoređivanja čovjeka i automobila, smeta jedino to da su energije u automobilu proste, jednostavne, imamo samo jednu energiju, koju dobijamo iz goriva, dok kod čovjeka djeluje kompleksni sistem energetskih kombinacija u različitim oblicima i stanjima. Misao da je neko konstruisao čovjeka ima logičnu osnovu u upoređivanju sa mašinama, koje je konstruisao čovjek: razlika se pojavljuje samo u tome da su sastavni djelovi mašina, ako mogu tako reći, tvrde, nežive materije i dovoljna im je jedna energija, dok su kod čovjeka sa njegovim različitim sastavnim djelovima, organima tijela iz žive materije, potrebne različite energije. Između grube, primitivne mašine i čovjeka zjapi veliki raskorak i morat će da potraje dosta vremena da bi ljudska ruka bila sposobna izraditi mašinu koja će odgovarati, odnosno biti jednaka živim organizmima. Uzimajući u obzir razvoj ljudskih saznanja, mogućnosti nauke i tehnologije, logično je da će, konačno, čovjek moći u budućnosti da napravi mašine sa odgovarajućim sistemom reprodukcije, samostalnoga vođenja i razmnožavanja.

Danas se mašine koje samostalno izvode određene radnje nazivaju robotima. Oni su plod misli i konstrukcije čovjeka, čak su izrađeni prema ljudskom obliku, pa ih je lakše upoređivati sa ljudskim tijelom i energijama koje je konstruktor definisao za potrebe nekog automata. Računar kao samostalna jedinica ima zadatak da tačno i sigurno upravlja sa svim funkcijama samostalno vođenih naprava. Konstruktor robota humanoida, na primjer fudbalera, ima zadatak da izradi odgovarajući program za njegov računar, koji će omogućiti sve simulacije i izvršavati sve korisne komande, potrebne za igranje fudbala. Mozak fudbalera je svakako njegov računar, kojeg čovjek programira da može na osnovu indikacije senzora igrati fudbal, u skladu sa pravilima igre i sudjelovanja u timu. Svaka automatska aparatura je zaključen funkcionalni sistem, usklađen sa svakim sastavnim dijelom svoje cjeline radi pravilnog djelovanja, koje vodi program računara i koji garantuje pravilno samostalno djelovanje. Pogonska energija, koja je automatu potrebna u primjeru robota fudbalera je jedna energija, električna energija dobijena hemijskim putem, iz baterija ili akumulatora. Danas se za energiju humanoida fudbalera već koristi sunčana energija.

1. Energija, koja je potrebna živim organizmima nalazi se svugdje na zemlji, zemlja je potopljena u njoj. Tu energiju je stvorio svemir u sudjelovanju sa zemljom, pa je njen naziv životno-kosmička energija najbliži realnosti.
2. Ljudski organizam je sastavni dio zemlje, pa je tako i on potopljen u energiju života, životno-kosmičku energiju, koju direktno unosi u svoje tijelo i tako zadovoljava potrebe normalnog djelovanja.
3. Odaziv tijela na primljenu životno-kosmičku energiju i njenu upotrebu za održavanje zdravog organizma je pojava zaštitne energije, odnosno zaštitnog energetskog omotača okolo cijelog tijela, aure, bioenergije.
4. Kontrolu za pravilno vođenje životnih funkcija i prihvatanje energije za potrebe organizma, kao kapetan na brodu, izvodi određeni kosmički program, kojega smo nazvali duša u čovjeku.