6.5. Programi DNK-a

Kod oplođenja se u oplođenoj ćeliji formira DNK program, razmnožavanjem ćelija i dijeljenjem nove ćelije formiraju se isti DNK programi, tako da na kraju razvoja embriona svaka ćelija u njegovom tijelu ima jednak genetski program. Svaka ćelija zna sve što se dešava na fizičkom nivou, genetski programi su tako programirani da vode sve procese u fizičkom tijelu od oplođenja pa sve do smrti. Već sam napomenuo da oplođenje i razvoj embriona, djeteta, vodi njegova duša i da se po rođenju stvaraju dvije komande, duše kao osnove i ega kojega formira mozak na osnovu znanja i iskustva. Upravljanje sa programima gena, koji su odgovorni za funkcionisanje fizičkog tijela kao i za odnose čovjeka sa okolininom, teče isključivo preko mozga kontrolisano naredbama ega, stvorenog na osnovu ličnog prosuđivanja. Ego prosuđuje da li ima koristi od naredbi duše, unutrašnjeg ja ili ne i tako dozvoljava realizaciju aktiviranja genetskih programa ili ne. On skoro uvijek prepusti komande unutrašnjem ja ako ustanovi da od toga ima koristi, inače uvijek vlada i komanduje, pa i u kritičnim slučajevima gdje su njegove komande nepravilne i opasne sve do uništenja organizma i njega samog.

Dominantnost ega u vođenju procesa u organizmu je kamen spoticanja za svaku realizaciju naredbi unutrašnjeg ja i mogućnosti koje nam omogućavaju genetski programi. Uzmimo sledeće primjere: prvo, kada su različite rane na fizičkom tijelu brzo zacijeljene, obnovljeno izgubljeno tkivo i drugo, kada tijelo ne obnovi izgubljeni dio tijela i ostane zauvijek izgubljeno. Razlika između ta dva primjera je samo u tome da je mozak u prvom primjeru dozvolio aktiviranje programa oštećenog dijela tijela i tkivo je obnovljeno i da u drugom primjeru nije dozvolio da se aktivira program za obnavljanje izgubljenog dijela tijela i ti organi su zauvijek izgubljeni. U našoj DNK strukturi imamo zapisano sve, takođe obnavljanje izgubljenih organa i ako se podsjetimo, poslije oplođenja su ti isti programi formirali sve organe tijela, pa možemo slobodno zaključiti da su oni još uvijek zapisani u genetskom zapisu, da nijesu izgubljeni i da u genetskim programima ima još dosta nepoznatog. Problem realizacije preko gena ne leži u tome da li za neki zahtjev ima genetskih programa ili ne, ima ih i previše za naše pojmove, problem leži u tome da li mozak dozvoljava da se ti programi aktiviraju ili ne.

Fiksno ubjeđenje, ograničena misao u čovjeku da se izgubljeni organi ne mogu obnoviti je kroz stotine i hiljade godina stvorilo pretpostavku i uverenje da je zaista nemoguće izgubljene djelove tijela obnoviti i mozak je formiralo naredbu “to nije moguće”, programe zablokirao, strpao ih u skladište. Za organizam su ti programi neupotrebljivi, neaktivni i tijelo ne obnavlja izgubljene djelove tijela. Još jednom se podsjetimo da su ti programi poslije oplođenja nastali u formiranoj strukturi DNK-a i da je na osnovu tog programa izrastao taj organ. Aktiviranje programa, koje je zablokirao mozak, je prilično komplikovan postupak meditacije i uvjeren sam da će vrlo skoro da dođe vrijeme kada ćemo te programe moći otvoriti i upotrebiti u funkciji obnavljanja organa tijela. Nije perspektiva u tome da hirurškim zahvatom mijenjamo uništeni organ, već u tome da aktiviramo genetske programe i da tijelo samo obnovi taj organ. Nehumano je da danas imamo trgovinu sa unutrašnjim organima tijela za hirurške intervencije, a još nehumanije je mišljenje nekih medicinskih stručnjaka o farmi za uzgoj djelova ljudskog organizma. Slučaj kada je dječak kod saobraćajne nesreće izgubio noge i da su mu odmah poslije nesreće noge počele da rastu, iako kratko vrijeme, je neoboriv praktični dokaz o mogućnosti da ljudsko tijelo može da obnovi izgubljene djelove tijela.

Ako smo svjesni činjenice da su kod oplođenja formirani programi za rast svih organa i da se ti programi još uvijek nalaze u svakoj ćeliji organizma i da ima nekih programa koje je mozak zadržao, napravio neaktivnima i preneo u skladište svoje memorije, tako isto možemo biti svjesni da blokirane programe možemo aktivirati upotrebom pravilne komande i sa odgovarajućom mantrično meditacijskom transformacijom.

Svako oštećenje genetskih programa uzrokuje nepravilno djelovanje organa tijela, ta oštećenja smo definisali kao posljedice na organu, kao pojavu bolesti. Takav primjer poznajemo kada virusi oštete genetsku strukturu programa, izazovu nepravilno funkcionisanje organizma i prouzrokuju bolest. Na mjestima oštećenih gena i pojave bolesti ćelije izgube sposobnost primanja životno-kosmičke energije, jer sada oštećeni genetski programi nijesu u skladu sa djelovanjem fizičkog tijela i potrebama za tom energijom. Primjer možemo uporediti sa radio aparatom kojega prebacimo na kanal gdje nema radio stanice koju želimo slušati i tako nam želja neće biti ispunjena, ostat ćemo praznih ruku, radio stanicu nećemo čuti, jer je na drugom kanalu. Isto naprave ćelije kod oštećenja gena, uključene su na neki drugi kanal, na kanal koji uzrokuje bolest. Kod liječenja sa životno-kosmičkom energijom mi transformacijama dovedemo izgubljenu energiju na oboljela mjesta i tako ubijedimo mozak da aktivira rezervni program zdravog djelovanja ćelija i da one napuste oštećeni program.

U programskoj strukturi DNK-a postoje od četrdeset do dvjesto rezervnih sekvencija za cijelo tijelo, pa mozak može komotno da zamjenjuje oštećene programe sa zdravima i omogući ponovni prijem životno-kosmičke energije i zdravo djelovanje svih organa. Liječenje kanalisanjem životno-kosmičke energije na oboljelo mjesto traje toliko vremena koliko je potrebno mozgu da shvati da je oštećen određeni genetski program i da organ nepravilno djeluje, da je bolestan i da mozak zamijeni oštećeni program sa zdravim iz svog rezervnog sastava. Terapeut pomoću meditacije i transformacijskih pravila sa životno-kosmičkom energijom stvara uslove na koje mozak reaguje, razumije kritično stanje i shvata da mora zamijeniti radni program ćelija organa. Poslije zamjene programa ćelije dobiju sposobnost primanja životno-kosmičke energije, počnu normalno i nesmetano djelovati, bolesti više nema, mozak kontroliše djelovanje neoštećenog programa i liječenje više nije potrebno. To ubjeđivanje da se zamijeni oštećen; program djeluje zato, jer je oboljeli organ radi oštećenog programa promijenio energetski oblik, pa mozak te oštećene programe ne registruje, njemu nijesu poznate nove energetske slike, čini mi se da je za njih ostao slijep i tako dozvolio da oboljeli organ ostane bez zaštite i da propadne. Kanalisana životno-kosmička energija upozori mozak da je ta prava energija i korisna za njega pa se mozak brzo prilagodi i aktivira zdravu sekvenciju programa. Ozdravljenje znači da je terapeut metodom kanalisanja zdrave energije preneo zdrav energetski oblik na bolesno mjesto, što je mozak prihvatio i tako je došlo, odnosno dolazi do ozdravljenja.

Za naš terapeutski rad je značajno da je bolestan organ izgubio sposobnost prihvatanja životno-kosmičke energije, sa time postaje funkcionalno neusklađen sa djelovanjem ostalih organa i pošto ne prima životno-kosmičku energiju ne predaje iz sebe u prostor, oko sebe zaštitnu energiju, nema aure, nema bioenergije, što na tom mjestu mjerenjem možemo vrlo jednostavno da ustanovimo i bolest definišemo.