4.2. Rođenje djeteta

Proces od začeća odnosno oplođenja do formiranja svih organa i sistema u tijelu duša zaključuje rođenjem ljudskog bića. Taj, za čovjeka nesvjestan programski proces formiranja djeteta od oplođenja do rođenja duša izvodi u sudjelovanju sa dušom majke. Majka djeluje na razvoj djeteta sa fizičkim i energetskim tijelom, pa je moguće da sve njegove deformacije i bolesti utiču na razvoj novog organizma. Poseban uticaj na plod imaju trudnice koje uzimaju previše tableta, puše ili su pod uticajem alkohola, droge i sličnih supstanci, koje deformišu prirodni razvoj fetusa. Duša djeteta je naravno jak faktor kod razvoja fetusa i brine da ne dođe do različitih oštećenja, koja se mogu primijetiti kod trudnica sa određenim bolestima kao što je to na primjer, tuberkuloza, kad majka rodi dijete bez te bolesti. Sa energetske strane sva psihofizička stanja majke, kao što su to strah, traume, stres i slična stanja prenose se na embrion i postaju kasnije vidni uzrok mnogih bolesti. U nekim kulturama “primitivnih” naroda radi tih negativnih uticaja na embrion primjenjuju poseban režim za trudnice, oslobađaju ih različitih obaveza i ne opterećuju ih sa svakodnevnim problemima. Neke trudnice dobro podnose trudnoću, ona ih ne opterećuje, što se jasno primećuje kod majke kojoj to nije prva trudnoća. Kod zdravih trudnica traume, koje one proživljavaju ne djeluju snažno na embrionalni razvoj, što možemo primjetiti, na primjer kod partnera koji se razvedu, gdje nastaje jak stres koji ne stvara posljedice na razvoj fetusa, dijete se rodi bez vidljivih posljedica.

Porođaj novorođenome stvara velike promjene i pretstavlja udar i traumu za njega i njegovu psihu. Samo fizičko rođenje i odvajanje djeteta od majke možemo zamisliti kao viziju: iz tame kroz neki tunel putuje u jaku svjetlost, svjetlost bombarduje njegove oči i dugo poslije rođenja drži oči zatvorene. Okolina ima takođe snažan uticaj na novorođenoga, posebno djeluje na njegov slušni sistem: novorođenče zvuke, razgovore, u nekim primjerima muziku, šum raznih aparata i slično ne razumije i doživljava ih kao traumu, koju ublažava kroz plač. Plač je ujedno i znak da je dijete počelo da diše i garant da je sa njime sve u redu. Teške posljedice za dijete stvara trenutak kada ga babica, radi toga što dijete nije odmah zaplakalo, udari. Taj događaj predstavlja uzrok za mnoge bolesti koje se manifestuju poslije rođenja na disajnim organima i u većini slučajeva je to uzrok za astmu.

Dijete sa rođenjem dobija pravo na samostalno odlučivanje za koje još dugo neće biti sposobno i biće potrebno osamnaest godina brige roditelja i društva da stekne određena iskustva. To su godine zrelosti, mature i vaspitanja i to ujedno predstavlja jedinstven primjer u prirodi da neka vrsta brine tako dugo za svoje potomke. Proces sticanja prava na samostalno odlučivanje teče određenim redom, tako da se u djetetu razvijaju njegove intelektualne sposobnosti do sedme godine starosti, kod dvanaeste godine, godine puberteta, vidljivo se pokazuju razlike između spolova i na kraju, kod sedamnaeste godine starosti, dijete već ima formiran karakter. Godinu dana poslije formiranja karaktera, u osamnaestoj godini života, društveno zakonodavstvo definiše osobu kao zrelo ljudsko biće i ona mora da odgovara za svoje postupke i ponašanje.

Najvredniji, najznačajniji dio vaspitanja djeteta je period od rođenja pa do sedme godine starosti. Tada se razvijaju sposobnosti za rješavanje ključnih problema, inteligencija, koja kasnije u životu najviše koristi. Po rođenju dijete još nema iskustva i snage za samostalno odlučivanje, zato svaki registrovani događaj snima i počinje da imitira i tako stiče potrebna iskustva, tako uči. U tom periodu života pravilno vaspitanje donosi najviše koristi u njegove sposobnosti za samostalno odlučivanje. Djeca, koja se vaspitavaju prisilom, prutom, naredbama, zabranama ili kažnjavanjem u sebi blokiraju sve kreativne sposobnosti i ona su za kasnije uključivanje u društvo najmanje pripremljena. Sa druge strane, ako djetetu pomažemo tako da mu ličnim primjerom prikažemo kako se rješavaju određene situacije, dijete počne kreativno da djeluje i počinje da razvija svoje psiho-fizičke osobine.

Drugi dio u razvoju, kad se kod djeteta razviju određeni fizički organi i nastane vidljiva razlika među ženskim i muškim polom, društva različito definišu. U nekim državama su ubijeđeni da su žene poslije puberteta već pripremljene za materinstvo, sposobne za reprodukciju i omogućavaju im seksualne odnose i sklapanje bračnih veza. Muškarci unekoliko zaostaju ili nam se tako čini, jer su kod tih godina još nesposobni za formiranje porodice. Žene su božanske, one omogućuju da se rađanjem održi vrsta u prirodnoj okolini i sigurno je da bi žene u svakom društvu morale imati veće privilegije nego što ih danas imaju. Muškarci su radi svoje fizičke prevlasti i zaštite porodice preuzeli vođenje porodice i upravljanje u društvu i tako porobili ženu.

Treći period ili vrijeme mature, period dobijanja statusa zrelosti i formiranog karaktera je takođe značajan period u razvoju. To je momenat prelaza iz djetinstva u odraslog čovjeka, gdje više nije dozvoljeno opraštanje i gdje nije više dovoljan trud za dobro, već za svaki prekršaj društvo definiše određenu kaznu. Zanimljivo je da će onaj koji sebe osposobi da krade, da otima drugome do svoje sedamnaeste godine, tu osobinu imati cijelog života. Godinu dana poslije formalne zrelosti dijete postaje zreo čovjek, sam odlučuje i formira svoj odnos u društvu presuđivanjem na osnovu znanja i iskustva, bolje rečeno formirao je svoj karakter, dobio je svoj ego.

Ako pogledamo realno, dijete odmah poslije rođenja počne da sili, hoće da realizuje svoju nedefinisanu volju, što kod roditelja stvara osjećaj nepravilnog ponašanja. U prvoj godini djetinjstva roditeljima polazi za rukom da savladavaju njegove zahtjeve, međutim kada dijete nauči da stoji na svojim nogama i počne da govori, nastaju problemi za skoro svakog roditelja. Tada roditelji, mogao bih reći, ne razumiju zahtjeve svog djeteta i počnu da nad njime da izvode svoje sisteme vaspitanja, obično su to zabrane, metode fizičke prisile i slično. Dijete ne razumije, ne shvata zašto roditelji kod njega stvaraju bol i počinje da se prilagođava zahtjevima roditelja iz straha da će biti kažnjeno, slično kao što se ponaša životinja kod dresure. Životinje se dresiraju, prilagođavaju za potrebe čovjeka sistemima prisile, udarcima i vezivanjem i one počnu da slušaju naredbe čovjeka radi straha od bola, nikako zato što to razumiju. Dijete prihvata svijet oko sebe na svoj način, posmatra ga i imitira poteze drugih koje želi da realizuje, tako da je najprikladniji sistem vaspitanja da mu pokažemo kako da to nešto pravilno napravi. Kvalitetan program za vaspitanje roditelja i sistem predškolskog obrazovanja daje najviše koristi svakom djetetu.