11.4. Osmatranje unutrašnjih organa

Poseban dio i oblik posvećivanja pažnje je sposobnost gledanja unutrašnjih organa, ponovno viđanje i doživljavanje slika i simbola na posmatranom dijelu ili organu ljudskog tijela. U mislima možemo uvijek dobiti sliku organa tijela kojega smo vidjeli u prirodi ili na slikama u medicinskim knjigama i tome slično. Od prisjećanja na slike iz memorije koje smo vidjeli ili naučili, koje imamo zapisane u memoriji mozga, nema puno koristi kod posmatranja unutrašnih organa tijela. Te slike su one koje smo nekada vidjeli i zapamtili, daleko od toga da predstavljaju realnu sliku organa pacijenta i ako te slike upotrebimo za liječenje, automatski mogu da nas prevare i kod mentalne hirurgije postajemo neuspješni.

Realnu sliku unutrašnjih organa dobijemo samo ako posmatranje izvodimo u stanju meditacije i tačno usmjerimo svoju pažnju na određen organ. Prvo posvetimo pažnju posmatranom dijelu tijela, treba da nas preokupiraju sve osobine koje on ima, kao i sve veze sa drugim organima i dužnostima koje izvodi u organizmu. Nije potrebno sebe prisiljavati i posvećivati pažnju određenom organu, to nije naš cilj, jer je posvećivanje pažnje samo uslov koji nam omogućuje usmjerenu meditaciju sa određenom namjerom liječenja. Pažnju posmatranja upotrebljavamo toliko vremena dok ne pređemo u stanje usmjerenog djelovanja i mogućnost vidjenja željenog dijela tijela. U primjeru upadanja različitih misli, kada vidimo različite slike, koje obično bježe sa horizonta, imamo posla sa egom koji nas koči kod duhovnog gledanja i ujedno imamo potvrdu da još nijesmo zreli i da još nismo osvojili stanje meditacije, jer smo dobili pogrešne slike, pa će i naša mentalna hirurgija biti neuspješna. Uspijevamo kada dobijemo osjećaj samoće, oslobođeni svih misli bez prisile i kada osjetimo da smo sastavni dio posmatranog organa i kada vidjena slika postaje realnost.

Moramo računati da pacijent može da utiče na nas, da nas ometa kod meditacije posmatranja unutrašnjih organa, tako da nam i u tim slučajevima mozak može da prezentira pogrešnu sliku predmeta posmatranja. Na takve blokade moramo računati i um pacijenta treba preusmjeriti, mu postaviti neočekivano pitanje i usmjeriti njegovu pažnju na neki drugi predmet. Na to provokativno pitanje pacijent se odaziva i počne razmišljati, pokušava da odgovori i sa svojim mislima više nam ne smeta, terapeut za to vrijeme pogleda organe i napravi mentalnu intervenciju ako je organ bolestan. Isto tako na terapeuta mogu da utiču prisutni u blizini liječenja, u prostoru gdje se izvodi tretman i tako opet mozak dobije pogrešnu sliku. Praksa potvrđuje da moramo i na te blokade računati i njihove uticaje neutralisati; jedna od mogućnosti je da ispružite ruke nad oboljelim dijelom tijela, kao da liječite rukama, kao što ja činim kada izvodim mentalne operacije i nesmetano liječim.

Konačno, kada izvedemo sve preventivne radnje za blokadu raznih uticaja, prelazimo u stanje usmjerene meditacije i slika posmatranog organa nam se pojavi u svom realnom obliku. Sposobnost gledanja unutrašnjih organa je osobina pojedinca i zavisi od postavljenog cilja gledanja, zato svaki terapeut dobija individualnu sliku, a time i opseg gledanog organa. Ja lično programiram gledanje samo oštećenog dijela organizma, pažnju usmjeravam na njegovu deformaciju, bolje rečeno na deformaciju organa zbog bolesti na koju treba mentalno intervenisati sa metodom operacije mentalnom hirurgijom. U primjerima mentalnog čišćenja organa tijela moramo vidjeti cijeli organ i njegovu energetsku sliku. Ukratko rečeno, gledanje unutrašnjih organa je sposobnost svakog terapeuta i njegove vizije; kao što sam pomenuo, slika ne smije biti statična, ona mora biti živa, nije ograničena na pojedini dio tijela, možemo vidjeti sve što želimo, sve što možemo trebati za potrebe mentalnog liječenja.

Uzmimo za primjer izrasle djelove, bule, ciste i slično na deformisanom organu: usmjerenim gledanjem vidimo deformisani dio i nešto malo od zdravog tkiva, pod slikom se pojavljuju crte zdravog stanja na tom mjestu. Za gledanje žučnih kamenova vidimo cijelu žučnu kesu i odvodni kanal žuči do dvanaestopalačnog crijeva. Obično dobijemo sliku posmatranog organa tijela u crno - bijeloj tehnici i razlike u sastavu tkiva su nijanse sive boje. Žučni kamen od žučnog pijeska razlikujemo po tome što je pijesak u sivoj, a kamen u crnoj boji. Slike organa vidimo realno, onakve kakve su u trenutku posmatranja, ne smije nas iznenaditi njihov oblik ili oštećenje; svaku sliku obrađujemo bez razmišljanja o njenom obliku i deformaciji.

Posmatranje tijela možemo usmjeriti od jedne ćelije pa sve do cijelog organizma, od molekule do tekućine, od živca do mozga, od pokosnice do skeleta i tome slično. Sposobnost duhovnog posmatranja nije vezana samo za ljudsko tijelo, jer možemo vidjeti sve što je u prirodi, od životinjskog do biljnog svijeta i od mrtve do žive prirode. Sa tom tehnikom nekim pojedincima uspijeva vidjeti predmete u zatvorenim prostorijama, otkriti izgubljene predmete ili naći nestale osobe. O licima sa takvim osobinama govorimo da su to nadarene osobe, da su se takve rodile; međutim, to neće biti tako, jer je vjerovatnije da su ti pojedinci spontano otvorili kanal za posmatranje prilikom neke nezgode ili su tu osobinu razvili treniranjem, svjesnim ulaganjem energije u duhovni rast.

Čovjek se rodi sa visokim ili niskim stepenom inkarnacije, što znači da se nadarenost pojedinaca mjeri sa njegovom visoko ili nisko razvijenom dušom. Čovjek rođen sa razvijenom dušom lakše shvata i razumije nepoznatu materiju, brže dostiže određene duhovne kvalitete, upotrebljava manje energije kod osvajanja duhovnih nivoa od onih ljudi kojima duša nije dovoljno razvijena. Za ljude sa razvijenom dušom ne bi smjeli reći da su nadareni: bolje bi bilo reći da su srećni što su se takvi rodili, jer ulaganjem manje ili više energije, zavisno od razvijenosti duše, to jest sa manje ili više uloženog truda trajnim treniranjem i svi ostali možemo dostići isto stanje duhovne razvijenosti, odnosno sposobnosti viđenja unutrašnjih organa ili skrivenih, izgubljenih predmeta.