11.3. Metoda posvećivanja pažnje

U početnoj fazi rada gledanje unutrašnjih organa tijela skoro svakom terapeutu stvara poteškoće, slika mu bježi iz memorije i on ju teško ponovo vraća i vidi, jednostavno izgubi sliku i ispadne iz meditacije. Analizom tih problema došao sam do otkrića da terapeut mora gledati organe u živom stanju: njegovo gledanje nikako ne sme biti statična slika. Koncentracija pažnje na određen predmet stvara stabilnu sliku, koja može brzo da nestane. To znači da koncentracija nije pravi metod za djelovanje na mentalnom nivou: moramo upotrebiti sličnu tehniku i to gledanje organa u živom obliku, moramo stvoriti sliku sa dosta pojedinosti i promjena u obliku i na tkivu. Sistem, gdje gledamo žive organe kod meditacije za mentalne intervencije, nazvao sam “posvećivanje pažnje”, naša pažnja (pažnja terapeuta) je cijela usmjerena samo ka gledanom organu i ka njegovim povredama, osobinama, slijedimo njegovo funkcionisanje.

Dostizanje gledanja organa tijela u živom obliku tehnikom “posvećivanja pažnje”, najlakše se može doživjeti ako se naučimo da uspostavimo pristan kontakt sa predmetom posmatranja. Ta tehnika se može izvesti na dva načina i to da sebe u mislima smanjimo i gledamo predmet u njegovom svijetu ili da predmet povećamo do veličine našega tijela. Uzmimo za primjer kosu: ako želimo da posmatramo i posvetimo pažnju svakoj vlasi možemo da smanjimo sebe na veličinu kose i hodamo između vlasi kose kao u šumi između drveća ili pak da povećamo vlasi kose da su velike kao drveće u šumi i hodamo između njih. Tehnika mentalnog smanjenja ili uveličavanja za potrebe posvećivanja pažnje stvara mogućnost gledanja samo jedne vlasi, svakog njenog dijela i ujedno možemo posmatrati sve njene osobine. Naše gledanje postaje živo i mi posmatramo više elemenata u strukturi i djelovanju gledanog predmeta: mozak dobija živu sliku i uspostavlja prisan kontakt sa predmetom, onakvim kakav je on u prirodi, sa svima svojim dobrim i lošim osobinama.

Treniranjem, ulaganjem energije, potrebno je dostići mentalno stanje da kada gledamo predmet i njegove osobine da nas ego ne prevari i da nas ne podstakne na neke druge misli i slike. Moramo da se saživimo i slijemo sa predmetom, moramo ga posmatrati, djelovati na njega bez posebnih emocija, kratko rečeno moramo da posvetimo pažnju isključivo predmetu gledanja. Svaka misao, koja upadne sa strane kada posvećujemo pažnju predmetu gledanja, pokazuje nam da ego djeluje, da još nijesmo u stanju čiste meditacije i da je potrebno još raditi, još trenirati i ulagati energiju da bi mogli da dostignemo postavljeni cilj. Na kraju, kada savladamo tehniku posvećivanja pažnje, gledanje svih predmeta oko nas teče bez uticaja ega, kontakti oko nas postaju prisni i prirodni. Moramo biti oprezni i ne smemo dozvoliti da nas razočaraju određene sumnje u vezi sa našim radom ili neočekivan strah, jer su to zablude iz svakodnevnog života i gledanja na fizičkom nivou.

Posvećivanje pažnje izvodimo u vrijeme meditacije i svaka smetnja, svaka sumnja koja ometa taj proces predstavlja slabu ocjenu stanja meditacije i alarm da moramo još trenirati, terapeutski ulagati energiju da dostignemo stanje prirodnog posmatranja predmeta. Ako nam uspije da se nađemo u jednom zamišljenom rezervoaru sa predmetom posmatranja, da smo sami sa njime, da nema ništa drugo oko nas, to je dobar početak za izvođenje terapije., a kod konačnog stanja kada zamislimo određen predmet, kada ga sa emocijom posmatramo i bez dodatnih upada misli, mi smo u meditacijskom stanju posvećivanja pažnje.