5.5. Terapeutski tretman

Klasičan način liječenja, koji sprovode ljekari, je direktno liječenje oboljelog mjesta sa ciljem obračuna sa bolešću, da organ ne bude bolestan i da tako organizam postane zdrav. Takvo medicinsko liječenje zahtijeva da prvo postanemo bolesni, kako bi oni postavili diagnozu i sa ustaljenim i provjerenim metodama sanirali bolest i ozdravili tijelo. Često medicinska pretraga i prvi tretmani dovode do netačnih diagnoza i liječenje jednog organa može da rezultira oboljenjem drugog. Posebno je to slučaj kad pacijent ima više bolesti, oboljeva na nekoliko organa, pa intervencijom na jednom organu može drugi organ da ošteti ili čak uništi tijelo. Medicina ne poklanja mnogo pažnje sposobnosti odbrambenog sistema ljudskog organizma i njegove uloge u savladavanju bolesti. Ljekari su ubijeđeni da su sa svojim provjerenim metodama liječenja nepogrešivi, uspješni i u liječenju nezamjenljivi. To je uzrok da ne prihvataju drugačije poglede na ljudsko tijelo ili alternativnu metodu liječenja: takvo mišljenje je vjerovatno posljedica stanja što im društvo pomaže, a zakoni ih štite. Ljekari tabletama truju pacijentov organizam (tabletomanija), sa skalpelom šaraju po fizičkom tijelu (nepravilni rezovi i nepotrebne operacije), prave invalide amputacijama određenih organa (posebno je to primjetno kod amputacije dojki), sagorijevaju organe zračenjem, stvaraju duhovne invalide (neprimjerne intervencije) i još mnogo toga, a da za svoje moguće greške nikome ne odgovaraju. Društvo bi moralo pravnim sistemom zaštititi pacijenta, omogućiti kontrolu izvođenja medicinskih tretmana i pooštriti kontrolu ponašanja svih kadrova zaposlenih u medicinskim ustanovama.

Takođe sam ubeđen da bi društvo moralo pronaći pravi odnos prema alternativoj medicini i njenom razvoju. Mada, sa druge strane danas različite metode alternativnog liječenja ponekad stvaraju fatalne posljedice za pacijenta, bolje bih rekao više štete nego koriste. Društvo bi moralo u zaštiti pocijenata od loših postupaka alternativne medicine sudjelovati sa alternativnim stručnjacima, a ne da koristi savjete nezainteresovanih i za to područje neobrazovanih ljekara ili psihologa, koji nijesu kompetentni, sposobni za objektivno ocjenjivanje.

Medicina liječi sa kraja procesa, kada se već razvila bolest, kada se pojave posljedice na fizičkom tijelu i to tako da globalnim potezima interveniše na bolest da bi organizam bio spašen i postao sposoban za normalno funkcionisanje. Taj sistem medicinskog djelovanja na tijelo, sistem dugotrajnih terapija nazivamo liječenjem, iako nikada nijesmo sigurni, pošto uzroke za pojavu bolesti nijesmo uklonili, da se bolest neće ponovo pojaviti. Ozdravljenje, da se bolest ne ponovi poslije medicinske intervencije, nastane radi toga što je odbrambeni sistem tijela postao sposoban da brani organizam, a ako mu to ne uspije pacijent će umrijeti.

Medicina sa preventivnim intervencijama unekoliko održava sposoban imunološki sistem, na primjeru sa raznim vakcinacijama djece i odraslih; za to njeno pozitivno angažovanje dobar je primjer vakcinacija protiv bolesti gripe. Liječenje sa životno-kosmičkom energijom ima potpuno suprotan način djelovanja od djelovanja što ga nudi klasična medicina. Glavni cilj energetske terapije je osposobiti odbrambeni sistem organizma da se obračuna sa neugodnostima i bolešću, to je upravo suprotno od medicinskog pristupa koji liječi bolest, liječi posljedice koje su već nastale u organizmu da bi tako osposobio odbrambeni sistem tijela. Postupak energetske terapije je da prvo saniramo uzroke koji su doveli do bolesti, sa ciljem da se bolest ne ponovi; kao drugo sve organe i sisteme u tijelu koji su opterećeni lošim stanjem organizma kanalisanjem životno-kosmičke energije maksimalno osposobimo, ojačamo za odbranu; i kao treće, kada je cijelo tijelo osim bolestnog dijela sposobno za obračun sa bolešću, transformacijskim pravilima djelujemo energijom na taj bolesni dio i održavamo na njemu zdravo energetsko stanje toliko vremena koliko je potrebno da tijelo samo obračuna sa bolešću. Ta postupak liječenja kroz koji tijelo samo obračunava sa bolešću, nema negativnih posljedica za organizam i ozdravljenje postižemo u vrlo kratkom vremenu, dovoljne su jedna do tri terapije i nekoliko telefonskih kontrola. Neukim pacijentima ta brza izlječenja izgledaju kao da se dogodilo neko čudo, presrećni su što se izliječili i misle da je terapeut svetac. Ne slažem se da je terapeut sa životno- kosmičkom energijom ili neko drugi svetac, da stvara čuda, jer savjestan i dobronamjeran rad uvijek daje dobar rezultat: za njega moramo puno ulagati, naučiti terapeutska pravila i metode liječenja, trenirati i duhovno napredovati, osposobiti se da terapije dosljedno i pravilno izvodimo, u sebi razviti humana, etička i pravna načela i bit ćemo svjesni da se nikakva čuda ne dešavaju sama po sebi i da nijesmo sveci. Mislim da u istoriji nije bilo nikakvih čuda i svetaca: to su bili ljudi koji su znali transformacijska pravila, bili su nadprosječno duhovno razvijeni, liječenja su izvodili brzo, a neukom narodu je to izgledalo da prave čuda i tako su postali vrlo poznati i vječno idealizovani i slavljeni. Ti ljudi su bili povezani sa narodom i crkva je uspjela da iskoristi njihove sposobnosti i proglasila ih za svece, božje poslanike, za božje sinove.